Premda je prošlo više od dvije godine otkako je ukinut PDV na doniranu hranu, svaki dan više od tisuću tona jestive i zdravstveno ispravne hrane završava u kontejnerima, a ne u socijalnim samoposlugama i pučkim kuhinjama. Razlog: Pravilnik o oslobađanju plaćanja PDV-a za doniranu hranu, kojim se potiče doniranje hrane bez stvaranja dodatnih troškova za donatora doduše postoji, ali nije zaživio.
Trgovački lanci, restorani, catering-tvrtke i proizvođači hrane i dalje neusporedivo više hrane bacaju nego doniraju, zbog čega socijalne samoposluge koje djeluju u Rijeci, Vinkovcima, Crikvenici, Vukovaru, Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu i drugim gradovima i dalje nemaju stalnu isporuku hrane za svoje korisnike kojih je sve više, piše Deutsche Welle.
Odgovor na pitanje zbog čega trgovci i dalje hranu radije bacaju, potražili smo kod Zorana Grozdanova i Mladene Tadej, riječkih aktivista koji su prije dvije godine i predvodili kampanju za ukidanje PDV-a za doniranu hranu. Grozdanov, je koordinator Mreže hrane, platforme koja okuplja desetak udruga. Njihov je cilj izgraditi učinkovit nacionalni sustav doniranja i distribucije hrane pod geslom “Za Hrvatsku bez gladnih!”
„Možda ipak i to prodam i zaradim…”
On nas uvjerava kako je glavni problem u nedostatku sustava doniranja hrane i u socijalnoj neodgovornosti donatora. “Problem je u potpunom nedostatku svijesti da se stotine i tisuće obitelji u Hrvatskoj mogu nahraniti s hranom koju trgovci proizvođači svakodnevno bacaju, a ne doniraju”, objašnjava Grozdanov.
Mladena Tadej, volonterka riječke socijalne samoposluge i članica Mreže hrane, podsjeća da su na početku njihove kampanje za oslobađanje donirane hrane PDV-a trgovci tvrdili da im je PDV glavna prepreka. U međuvremenu se pokazalo da to ipak nije točno i da to nije jedini problem. “Glavna prepreka su njihova želja za profitom, nesolidarnost i nebriga”, rezolutna je riječka aktivistica. Trgovci, po njezinim riječima, robu prodaju do zadnjeg dana roka trajanja i nude je i sa 80% popusta. Iako po važećem pravilniku mogu donirati robu od 90 do sedam dana prije isteka roka trajanja i biti oslobođeni PDV-a. U Rijeci je iznimka Dukat koji je, kaže Tadej, jedina tvrtka koja surađuje i daje robu čak i desetak dana prije isteka roka trajanja. Iz toga se nameće nedvojben zaključak: profit je glavni razlog zbog kojeg trgovci i tvrtke ne doniraju hranu.
Dodatni problem krije se u činjenici da socijalne samoposluge nemaju logistiku i prijevozna sredstva za dopremanje hrane od donatora do svojih korisnika. Veliki trgovački lanci i proizvođači po sadašnjem sustavu nemaju interesa dopustiti korištenje vlastite logistike za tu namjenu, tako da umjesto tog dodatnog troška i dalje radije bacaju i uništavaju hranu nego da je doniraju.
Računalom do objeda za siromašne
U Hrvatskoj, nastavlja Tadej, ne postoji sustav koji bi osiguravao doniranje. Trgovce se ne može prisiliti da doniraju ako oni to ne žele, iako u svijetu postoje i takvi slučajevi. Primjerice u Belgiji država doniranjem hrane uvjetuje produljenje okolišne dozvole.
Ukidanje PDV-a za doniranu hranu prije dvije godine trebalo je biti samo prvi korak u izgradnji sustava za doniranje hrane. On je trebao povezati proizvođače i trgovce, odnosno donatore s korisnicima, socijalnim samoposlugama. Aktivisti okupljeni u Mreži hrane predložili su Ministarstvu poljoprivrede, koje je nadležno za ovo pitanje, uspostavu IT sustava između glavnih aktera sustava za doniranje hrane. Taj sustav trebao je umrežiti i povezati socijalne samoposluge međusobno, kako bi se vidjelo kakvo je stanje njihovih zaliha, kao i donatore i proizvođače hrane.
Ministarstvu poljoprivrede predloženo je i osiguranje olakšica za one koji bi prevozili robu od proizvođača do korisnika, odnosno socijalnih samoposluga. Razmišljalo se i o drugom rješenju, odnosno stvaranju banke hrane, iako se radi o skupljem i zahtjevnijem rješenju. Banku hrane u tom slučaju predstavljalo bi skladište u koje bi proizvođači dovozili svoje viškove iz kojeg bi se onda hrana raspoređivala i usmjeravala prema korisnicima.
Više pročitajte na Deutsche Welle.
