Cestom smrti do škole; Djeca s Krčkog brda u Općini Gračac suočavaju se s provalijama, odronima, divljim svinjama..

Nije mi bilo jasno kako ćemo proći bez da se strovalimo u ponor dubok 300 metara. Vozač je samo odmahnuo rukom: “Što misliš, kako prođem kad padne nekoliko metara snijega”, rekao je.

Svi smo zašutjeli. Nakratko sam zatvorila oči i osjetila kako se terenac od dvije i pol tone muči, posrće, divlja na mjestu, da bi napokon izletio iz kanala i dočepao se zavoja bez da je kroz njega proletjeo. Naime, ograde na brdu Ajderovac nema, iako vas centimetri dijele od provalije. Otvorila sam oči. Ne toliko da bih uživala u ljepotama prirode koja je, priznajem, impresivna, već više da bi vidjela koliko nam je još ostalo do vrha brda, koliko ćemo još straha pretrpjeti. Tamo gore, visoko na vrhu, živi obitelj s dvoje djece, pišu 24sata.

Na Krčkom brdu ih je čak desetero i to iz iste obitelji, svi braća i sestre. I svi idu u školu. Svakodnevno prolaze pakao od puta kakvo ni jedno dijete ne bi trebalo prolaziti. Životi im svaki dan vise o niti.

Da bi ih upoznali djecu s Krčkog brda, Ajderovca i Zaklopca, otišli smo u planinsko mjesto Srb u jugoistočnom dijelu Like, koje spada u Zadarsku županiju, općinu Gračac. Na tim brdima koja okružuju Srb, živi ukupno 20 školske djece. Do škole u Srbu i Gračacu svakodnevno ih voze Veljko Ciganović (69), Drago Drlja (64) i ostali kolege, u masivnim terencima. Iskusni su to vozači s po 20 godina staža. Valjda se baš zato klincima s brda nikada ništa nije dogodilo. Tajna je i u gumama ripnjačama koje montiraju na auto. To su one iste koje imaju traktori. Ovih dana opet će ih izvaditi iz podruma. Naime, snijeg u Srbu padne sredinom listopada, a zadrži se sve do travnja. Za Veljka, Dragu i mališane, svo to vrijeme traje prava avantura.

– Danas kad ste vi došli su idealni uvjeti. Prekrasan jesenski dan. Morate doći kad stisne zima. Puše sa svih strana. Vjetar nanese toliko snijega da ralice ne mogu prolaziti. Samo buldožeri mogu proći. Ja vozim za njim onda, kroz snježni tunel. I tako cijeli zimu. Ovaj dio puta kojim sad vozim, bude okovan ledom. Jednom mi je jedna mama rekla: “Gospodine Drago, stanite molim vas. Previše se bojim, želim ići pješke.” Jedva sam joj objasnio da se smiri i da ćemo uspjeti. Pa smrzla bi se da je tu iskrcam s djetetom – pričao je Drago nevjerojatne priče dok smo se spuštali s Ajderovca. Mogla sam lako zamisliti ženin strah, jer moj nije jenjavao ni u ovim, idealnim uvjetima. A onda je na red došlo Krčko brdo. Preselili smo se u Veljkov terenac u kojem su djeca već čekala. Cesta koja povezuje Srb i Krčko brdo, dijelom prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu.

– To je šumski put koji prolazi kroz dvije države pa ga nitko ne održava. Svaka država misli da bi ona druga nešto trebala poduzeti – objasnio je Drago. Radi se o putu koji mnogobrojnu obitelj Đilas povezuje s civilizacijom. Da nema Veljka, po pola godine bi bili odsječeni od svijeta. Slađana (7) i njen brat Miroslav Đilas (9), na očajnu su cestu, kažu, već navikli.

– Ipak, nije da ne bi voljeli živjeti u gradu – priznaje dječak. Veljko jedva nekad prebaci u drugu brzinu. Uglavnom smo u prvoj. On taj put prijeđe šest puta na dan.

– Rado bih otišao u mirovinu, ali onda nema tko raditi.

– Nitko nije lud da ovo preuzme, pogotovo mladi – kaže Veljko. Dodaje da se kraj ceste kojom prolazimo sve zna zacrniti od divljih svinja, a ljeti se svako malo nasred puta sunčaju poskoci. Stigli smo na vrh Krčkog brda, a da nisam uspjela zapisati niti jednu riječ u bilježnicu. Terenac je poskakivao, a mi, putnici, letjeli smo s jedne strane na drugu.

Nakon pola sata turbulentne vožnje, stigli smo do obitelji Đilas. Mama Biljana, s najmlađom kćeri Kristinom u naručju dočekala nas je i već se s vrata zahvaljivala vozaču Veljku. Školarci su veselo utrčali u trošnu kućicu.

– Do grada ne idemo gotovo nikada, jedino kada djecu vodimo doktoru. A djeca moraju ići u školu. Da nam nije Veljka i Drage, ne znam kako bismo to izveli – zabrinutog lica govori nam Biljana, majka desetero djece. Ovo zadnje je, kaže, rodila u autu na putu do bolnice. Dodaje kako ni sama ne zna kako se za sve prehodne porode na vrijeme uspjela spustiti s brda.

Zajedno sa svojom djecom, mahala nam je sve dok im se naš terenac nije izgubio iz vidokruga.

– Gospon Veljko, je li lakše voziti prema dolje, hoćemo li bolje proći? – pitala sam nadobudno. Veljko se nasmijao.

– Ma sve vam je to isto. Put je težak kako god okreneš – promrmljao je. Na radiju je upravo počela Zeppelinova Stairway to heaven, ali nije se dalo zamisliti da se vozimo rajskom cestom. Tek smo malo usporili da propustimo jednu zmiju.

Na kraju, valjalo je obići Mirjanu Pualić i Smiljku Rajak, učiteljice Područne škole Nikola Tesla u Srbu, koju pohađa ukupno desetero djece. Upravo one, gdje god mogu, nastoje ukazati na problem svojih đaka s kojima u putpunosti suosjećaju.

– Djeca ovdje u školu dolaze praktički s tri različite strane, a ne znate gdje je gore. Željeli bismo da netko konačno riješi problem tih šumskih cesti, da se djeci malo olaša put i da više ne pate. Zbog svega moraju i rano ustajati, već u pet sati ujutro. Jedno mi je dijete zbog toga danas zaspalo na nastavi – rekla je za 24sata.

Načelnica općine Gračac u čijoj je nadležnosti cesta do Krčkog brda, poručila je da zbog ispreplitanja granice s BiH ne mogu puno učiniti bez pomoći drugih institucija Republike Hrvatske i pomoći Županije.

– Dio puta koji se nalazi u našoj državi planiramo sanirati prije zime – rekla je načelnica Nataša Turbić. Iz Zadarske županije poručili su da su spremni dodatno pomoći u rješavanju problema. Naglasili su kako financiraju prijevoz učenicima s Ajderovca i Krčkog brda do škole. Nisu se izjasnili hoće li platiti asfaltiranje ceste.

S brda silazimo samo zbog bolesti

Biljana Đilas (36) tvrdi da u Srb ide samo kad djecu vodi doktoru. Zadnje je dijete rodila u autu jer je put s brda do bolnice pravi pothvat.

Veljko je dobri duh krčkog brda

Veljko Ciganović uvijek je na oprezu.

– Nema tu kasnim, sad ću ja malo brže – kaže vozač. Skoro cijeli put prevaljuje u prvoj brzini.

Nitko ne želi voziti cestom smrti

Drago i Veljko rado bi otišli u mirovinu, ali ih nitko ne želi zamijeniti. Oni pak, ne žele djecu ostaviti na cjedilu.