Malo je bendova u svijetu koji traju i sviraju duže od 20 ili 30 godina; još je manje onih koji su iznad 40 godina postojanja, a u Hrvatskoj ih nema uopće. Zapravo, samo je jedan – veliki i neponovljivi „Parni valjak“. Od 1975. godine kada su nastali nakon razilaženja kultne zagrebačke grupe „220“ – u kojoj je Husein Hasanefendić Hus, jedan od osnivača „Parnog valjka“, pjevao i svirao gitaru – pa do danas, snimili su 18 studijskih albuma, isto toliko singlova, mnoštvo kompilacija, live albuma i video izdanja te postali zaštitno ime jugoslavenske i hrvatske pop rock scene. Usput su prikupili poveći naramak „Porina“, drugih diskografskih nagrada i priznanja te snimili neke od najljepših balada koje su preživjele vrijeme i glazbene ukuse, a danas ih prati gotovo 400 tisuća fanova na službenoj FB stranici benda. Njihove „Zastave“ na You Tube kanalu pregledane su i poslušane više od 7,5 milijuna puta, ali i to je ništa u usporedbi sa skladbom „Sve još miriš na nju“ koju je vidjelo oko 34 milijuna ljudi.
Pune 42 godine s tek jednom četverogodišnjom pauzom kada je bend gitare objesio o klin, popularni Hus je pisao pjesme, svirao, producirao, pa čak i bio jedan od osnivača i predsjednik Hrvatske glazbene unije. Njegova svestrana glazbena ličnost vodila je „Parni valjak“ kroz sve nevere vremena i sigurnom rukom dovela do statusa glazbenih legendi. Kako i zašto toliko dugo i kako je to, uopće, moguće – bilo je prvo pitanje upućeno Hasanefendiću.
„Ne želim da ispadne izlizana fraza, jer to nije, ali mi stvarno volimo to što radimo. Imamo publiku koja voli to što radimo i dokle god uživamo u sviranju i stvaranju novih pjesama, u putovanjima – bit ćemo ovdje“, kaže 63-godišnji glazbenik u najavi subotnjeg virskog koncerta (Virska riva, 21:00).
Ne sjećam se da ste ikad nastupili na Viru, barem ne posljednjih desetak godina. Može li prvi nastup u nekom mjestu, ili prvi nakon dužeg vremena, biti posebno inspirativan?
– Nikada nismo svirali na Viru! Zadnjih 20 godina sigurno ne, ali stvarno mislim da nismo nikada. Jako se svi veselimo tomu, dio ekipe već je na otoku i sve se priprema za show. Čujem da će i vrijeme biti super!
Možete li navesti tri stvari po kojima doživljavate Vir? Po čemu ga Vi znate?
– Iskreno, Vir znam samo po pričama našeg menadžera koji je doslovno zaljubljen u taj otok. Zato jedva čekam subotu da vidim i provjerim zašto.
Osamdesete su bile vaše godine, osvajali ste scenu i svijet. Kakva je razlika tih 1980-ih i današnjeg vremena? Danas kao da svijet treba spašavati, čak i od glazbe?
– Od glazbe nikada, jer pokušavam zamisliti kako bi bilo moguće preživjeti svo ovo ludilo oko nas bez glazbe. Razlika je jedino u vremenu, jer ga danas ljudi nemaju niti za sebe niti za druge. Sve se radi na brzinu, jer svako čekanje se plaća. Srećom, imam privilegiju da nigdje više ne moram žuriti i to mi se sviđa.
Imali ste bezbroj suradnji s drugim glazbenicima, gostovanja na albumima ili koncertima. Tko Vas je od kolega najviše impresionirao?
– Na ovakva pitanja ne volim odgovarati, jer ću sigurno nekoga zaboraviti , a to dovodi do krivih pogleda, ljutnje ili konflikta, a za to nema potrebe. Svaka suradnja nam je draga, jer je dala pjesmama ili koncertu nešto novo, drukčije, ponekad i bolje no što smo mogli zamisliti.
Što je po Vašem mišljenju druge privlačilo „Parnom valjku“? Neka bendovska filozofija, dobar duh u bendu, njegova otvorenost?
– U bendu imamo jedan poseban odnos, toliko smo godina svi na okupu da je naš odnos obiteljski. Tu ne mislim samo na članove benda, već i na ekipu koja nas prati godinama na svakom koncertu, poput ton majstora Zubaka koji je 40 godina s nama, našeg Kaje koji 30 godina prevozi naše instrumente iz grada u grad, ili menadžera Dina koji je sa nama pola života. Tu je i naša Tina koja je sa bendom preko 20 godina, a onda i mlade snage Robi, Miro, Filip i Daniel. Najkraće je s nama prateći vokal Ana, ali kao da je tu od prvog dana.
Nakon 18 studijskih albuma je li nešto ostalo neizrečeno, neobjavljeno ili nenapisano?
– Uvijek ima novih riječi, misli koje se trebaju izreći. Ne mislim da će uopće doći trenutak kada ću pomisliti: to je to, ja sam svoje rekao.
Imate li najdraži koncert, pjesmu, dvoranu ili stadion? Možda backstage gdje se pripremate ili opuštate za koncert?
– Uh, previše je koncerata i prostora bilo, a opet ne bi volio izdvajati da se krivo ne shvati. Ima posebnih mjesta, poput Arene u Puli, tvrđave sv. Mihovil u Šibeniku, Stradun u Dubrovniku, ali i svirke u manjim mjestima su predivne, kao i u velikim dvoranama. Nema pravila. Bitno je da postoje tehnički uvjeti da možemo pružiti najbolje od sebe. Ostalo je na nama i publici.
Za kraj, imate li album „City Kids“ u vlastitoj kolekciji? Navodno je jako rijedak.
– Imam! To je album „Gradske priče“ na engleskom jeziku, i da, teško ga je naći.
Foto: Ivan Pecek, Maja Dedagić. Brian Rašić.
