Ljeto na izmaku otkrilo je po plažama do sada neviđenu masovnost tetovaža, kao i među njima nezamislivu smjelost izraza, ali je još više stjeralo u kut muškarce s “JNA motivima”, nekada dominantnu skupinu tetoviranih na području bivše države.
Tisuće muškaraca koji su iglama na svoja tijela nanosili vidljive podsjetnike na služenje vojnog roka, prošlo je kroz salto povijesnih zbivanja. U njima je ta vojska najprije postala neprijateljskom, a potom nestala, pa ih znakovi s podlaktica ili ramena ponekad više zbunjuju nego što bistre njihova sjećanja, objašnjavaju stručnjaci kako prenosi Večernji.
Osim medija i brojnih foruma, tema već duže vrijeme pobuđuje zanimanje antropologa, koji su o njoj zadnjih godina objavili nekoliko znanstvenih rasprava. Ističu se tekstovi Sandija Abrama iz Ljubljane u hrvatskom časopisu “Etnološka tribina” i mlađeg kolege iz Splita Duje Dorotke u posljednjem broju časopisa “Ethnologica Dalmatica”.
Mnoštvo specijalnih znakova
Popularnost JNA tetoviranja bila je različita od kasarne do kasarne i ovisila je o vremenu nastanka. Dok je najstariji Dorotkin svjedok iz 1950. godine bio jedini u svojoj četi koji se tada tetovirao, šezdesetih i sedamdesetih godina se od 30 do čak 90 posto ročnika, prema neslužbenim procjenama, podvrgavalo toj tehnici trajnog samooznačavanja.
Vojnici su se najčešće tetovirali ručno, iglom koju je imao svaki od njih. Ona bi bila omotana koncem umočenim u neki tekući pigment. Boja bi potjecala iz kemijske olovke, od tinte ili najčešće crnog tuša, koji se u tadašnjoj vojsci mogao posvuda naći.
Likovni motivi najviše su obuhvaćali napis JNA, godinu početka i mjesto odsluženja roka, zatim eventualno oznaku jedinice, roda vojske i sl. Potom su dodavali imena djevojaka, omiljenih klubova, likove sirena – osobito mornari – orlove, oružje, strip-junake, političke motive, imena bendova itd.
Radilo se o mnoštvu specijalnih znakova – na tijelo nije doslovno preslikana tadašnja dominantna ideologija, nego su se u toj eklektičnoj cjelini često našli zajedno politički likovi, simboli sreće, razna fauna, ljubavno-empatični znakovi i mitološka bića, ističe Abram.
Sličan kontekst, različiti doživljaji
Kontekst u kojem su se vojnici tetovirali bio je u velikom broju slučajeva sličan. Činilo se to u slobodno vrijeme podalje od očiju pretpostavljenih. Naime, u JNA je tetoviranje bilo formalno zabranjeno, no zabrana se nije strogo poštivala, osobito ako motivi nisu bili previše subverzivni. Ionako, većina je “starešina” imala pod uniformom slične oznake, objašnjava Abram i napominje da je mnogo njegovih sugovornika bilo socijaliziralo s vojničkim tetovažama preko tijela svojih očeva.
No, tetovaže su za svakog imale osobni doživljaj i bile dio intimne životne priče. Iza one najstarije, iz 1950., krije se priča o nalivperu koje je siromašni dječak izronio s potonule talijanske brodice za vrijeme rata i ponio ga sa sobom u vojsku, piše Dorotka.
Drugi, inače uzoran vojnik, tetovirao se nakon što mu je zbog izbijanja sukoba na Kosovu produžen vojni rok.
Treći primjer je Slovenac koji je služio “mrtvu stražu”, gdje su psihološke napetosti uobičajena stvar, a odnosi među ljudima specifični. Jednom je shvatio da je jedni od vojnika koji nema tetovažu pa je zaključio kako je bolje da sam sebi nešto istetovira nego da to nekome od njih padne na pamet.
JNA kao velika tattoo konvencija
Ta napeta situacija upućuje na sličnost vojničkih tetovaža sa zatvorskim. Prema literaturi, zatvorenici, ljudi kojima je u zatvoru sve oduzeto, tetoviranjem se inate vladajućem režimu. Tetoviranje je u zatvorima subverzivni tjelesni akt kojim zatvorenik preuzima vlast nad svojim tijelom i izaziva sistem koji ga pokušava kontrolirati, ističu autori.
Tijekom prve polovice 20. stoljeća tetovirali su se uglavnom mornari, zatvorenici i još neke marginalne skupine. Potom tetoviranje vjerno slijede pripadnici triju civilnih pokreta iz druge polovice dvadesetog stoljeća: feminističkog, gay i New age pokreta.
Oni su tetovažama izražavali bunt protiv nekih ustaljenih društvenih konvencija, osobito kako bi izrazili otpor protiv socijalne kontrole nametnute općeprihvaćenim pojmom lijepog, ističe Dorotka i dodaje: uzimajući tijelo “u svoje ruke” oni su namjerno prkosili nekim patrijarhalnim i konzervativnim društvenim normama.
Na to se nadovezalo doba preispitivanja ustaljenih normi, tijekom kojeg se tetoviranje proširilo na pripadnike srednje i gornje klase. Širenju tetoviranja na Zapadu sedamdesetih godina uvelike su doprinijele slavne ličnosti poput Janis Joplin, podsjeća Abram u jednom intervjuu. Ta “renesansa tetovaže” utjecala je i na njezinu masovnost u JNA, smatra Dorotka.
Kod nas je JNA nehotice preuzela ulogu glavnog promotora moderne tetovaža, objasnio je Abram podsjetivši da je to bilo “zlatno razdoblje” Jugoslavije, sve do smrti Josipa Broza, pa se taj ponos prenio i na kožu. Tako, JNA nije bila samo “kovačnica bratstva i jedinstva”, nego zapravo i velika tattoo konvencija, dodaje Abram.
Više pročitajte na Večernjem.