S Franom Staničićem, izvanrednim profesorom na Katedri za upravno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, novinarka Večernjeg lista razgovarala je o novom Zakonu o koncesiji, ali i nezakonitom ograđivanju plaža.
“Pokret otoka” traži da se koncesije na pomorskom dobru izdvoje iz Zakona o koncesijama i reguliraju Zakonom o pomorskom dobru…
Koncesije na pomorskom dobru već su regulirane Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama pa su povici na novi Zakon o koncesijama neopravdani. Sve se koncesije na pomorskom dobru donose po Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, koji daje pravo županijama da dodjeljuju koncesije na pomorskom dobru, osim ako županije za to nisu ovlastile lokalne jedinice. Zakon o koncesijama kao krovni propisuje postupak dodjele koncesija na svim područjima na kojima se mogu dodijeliti, a postupak dodjele koncesije na pomorskom dobru uređen je i bit će uređen Zakonom o pomorskom dobru.
Može li se zakonito naplaćivati ulaz na plaže pod koncesijom?
Prema Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama ne može.
Ali u stvarnosti se naplaćuje…
Nažalost, Uredba o postupku dodjele koncesija na pomorskom dobru to je omogućila, ali bez jasnog uporišta u zakonu.
Danas imamo to da su neki hoteli ogradili plaže, a i vlasnici vila uz more?
Pomorsko dobro ne može biti ničije vlasništvo, nego RH. Koncesionar upravlja plažom, ali ne može naplaćivati ulaz na plažu, koja je javno dobro, nego samo iznajmljivanje ležaljki i korištenje izgrađene infrastrukture. Ne može se plaža zakonito ograditi ni zabraniti ulaz na nju. Za uvalu u koncesiji možete naplatiti što se netko sidri u njoj jer naplaćujete infrastrukturu koju ste sagradili, ali nije dopušteno naplaćivati korištenje pomorskog dobra. To je uzurpacija pomorskog dobra.
Znači, zabrana ulaza na “privatne plaže” kršenje je zakona?
Da. Nikom se ne može zabraniti ulaz na područje pomorskog dobra osim ako to nije vojna luka. Privatne plaže u Hrvatskoj ne postoje i ne mogu postojati po zakonu. Postoje javne i plaže pod koncesijom na kojima ne možete zabraniti ulaz jer sve spadaju pod pomorsko dobro, koje imaju pravo koristiti svi građani. Po meni maksimum dopustivog može biti da plaža pod koncesijom ima pravilo da je možete koristiti ako platite i ležaljku, odnosno korištenje izgrađene infrastrukture.
Ali što ako koncesionar digne cijenu ležaljke na 100 kuna?
Ugovorom o koncesiji određuje se i maksimalna cijena ležaljki da se izbjegne samovolja koncesionara i visoke cijene.
Ipak, bi li trebalo koncesije za vodu proglasiti strateškim interesom?
Da se koncesije za vodu proglase strateškim interesom, jedina bi prednost bila da Sabor može bilo kad, kad je to opravdano i u interesu RH, raskinuti te koncesije. No Sabor i sad može po Zakonu o koncesijama raskinuti bilo koju koncesiju ako odluči da je ona strateški interes, ali o tome mora donijeti posebni zakon. Treba nam kvalitetan nadzor nad provođenjem koncesija.
Cijeli intervju možete pročitati na portalu Večernjeg lista…
