Miroslav Škoro: “Na koncertu na Viru ću plesati, dubiti na glavi, skakati kroz obruč i oskudno odjeven hodati po žici s vatrometom na kraju”

Miroslav Škoro vjerojatno je najizvođeniji glazbeni autor na Viru. Nekoliko njegovih pjesama poput klasika „Ne dirajte mi ravnicu“, elegične sage „Mata“ ili „Sude mi“, pjesme posvećene hrvatskim generalima i, Škorinim riječima, „za sve progonjene i suđene kroz povijest“, redovito su na repertoaru „Virskog ljeta“ u izvedbama drugih glazbenika. Nije riječ o nikakvom čudu: Škoro ima fanove širom Hrvatske, brojne hitove od kojih su neki postali domoljubni klasici ili standardi, a iza osječkog kantautora je više od 40 godina bavljenja glazbom i 25 godina od prvog studijskog albuma. Čudo je, zapravo, kako smo ga rijetko imali prilike vidjeti na Viru. Mislili smo da uopće nije bio, ali nas je Škoro ispravio:

– Imao sam koncert na Viru prije desetak godina i bilo je jako lijepo. Jedino sam imao nekih problema s leđima, pa sam morao sjediti cijelo vrijeme – govori u najavi drugog gostovanja na otoku.

Kako su leđa sada i poruka virskim fanovima?

– Za sada su leđa dobro i nadam se da će tako ostati do subote, pa mogu obećati da ću izvesti svoj glazbeno-scenski spektakl. Tu ja plešem, skačem kroz obruč i dubim na glavi, a sad imam i jednu točku gdje pjevajući hodam po žici preko provalije. Presvlačim se osam puta u oskudne kombinacije i na kraju je vatromet. Koreografiju je radio Vedran Mlikota, a kostimiće sam heklam preko zime i tako…

Velika je slavonska i, pogotovo, osječka kolonija na otoku. Čak se i jedno naselje zove Osječko; imate li poznanike ili prijatelje koji imaju vikendicu na Viru?

– Podosta znam o urbanizaciji otoka u čijim su počecima neki Osječani imali glavnu riječ, tako da poznajem puno ljudi koji tamo dolaze. Moj prijatelj Borbaš otvara sada tamo i Slavonsku kuću, pa ćemo u subotu presjeći vrpcu i pojesti nešto prigodno za more i ljeto. Nadam se da će biti fiš-paprikaš. Inače, na Viru sam čak jednom i prespavao kod svojih susjeda koji imaju tamo vikendicu. To je bilo još u vrijeme kada je uz put znalo biti znakova tipa: „Antune, tu skreni desno“.

Imate li standardni repertoar za ovakve nastupe ili on ovisi i o publici – raspoloženju, atmosferi, onomu što Vas ponese?

– Kod mene je uvijek 70 posto zadano, a ostalo prilagođavam publici, prostoru, trenutku i prigodi, te, naravno, mom raspoloženju. Sad je već puno godina karijere, pjesama i koncerata iza mene, pa je lakše pronaći tu finu žicu koja je bitna da nastup uspije.

Postoji li za Vas najbolja ili najdraža pjesma?

– To je uvijek i zauvijek „Ne dirajte mi ravnicu“. Moje prvo i najdraže dijete. Sve drugo dođe, prođe, možda i ostane ponešto, ali Ravnica je epicentar.

Kako je nastala?

– Nastala je jednog kasnojesenjeg dana 1989. godine kod Pittsburgha u SAD-u. Jednostavno se dogodila. Imala je lak porod, ali teško djetinjstvo jer je prohodala dvije godine kasnije u jednom teškom i krvavom trenutku za naš narod. Preživjela je i postala pjesma povratnika i pobjednika.

Je li nakon toliko dugo vremena u glazbi nešto ostalo neostvareno, nedorečeno, neprežaljeno?

– Joooj, milijun stvari bi još volio doživjeti. Glazba je umjetnost bez vremenskog i prostornog određenja i tko zna što će se s mojim pjesmama još dogoditi… S druge strane, bio bih bezobrazan i nezahvalan da ne kažem kako je i ovo dosad čudo i nešto što nitko nije očekivao ni sanjao. Postigao sam više stotinu puta od mojih realnih mogućnosti i odživio više života zahvaljujući glazbi i na tome sam neizmjerno zahvalan Bogu, mojim roditeljima, obitelji i mojoj publici i svima koji su ikada u životu zapjevali neku od tih mojih pjesmama iz ljetne kuhinje.

Pjevač ste, kompozitor i tamburaš, a bili ste novinar, televizijski voditelj, direktor, diplomat, saborski zastupnik. Nisam uspio pronaći jedino nešto u vezi s građevinom, iako ste se obrazovali u tom sektoru. Pada li Vam ikad građevinarstvo na pamet, ili je to davno završena priča?

– Poslušao sam savjet mog pokojnog profesora iz elemenata visokogradnje koji mi je rekao da se držim gitare i glazbe. Ako me pitate znam li čitati projektnu dokumentaciju, znam, jer ipak sam inženjer. Inače, volim graditi i obožavam cigle i beton, tako da sam već dosta toga izgradio i imam u planu i sada raditi neku malu vinariju.

Pretpostavljam da imate obiteljsku kuću; jeste li je sami radili ili osmislili?

– Prvu kuću u Višnjevcu sam osmislio sam, a izgradio sam je s prijateljem s faksa. Kuću u Zagrebu nam je radila jedna arhitektica, ali po našim željama. Iako, pošteno govoreći, u građevinarstvu uvijek postoji neki pametni poslovođa ili zidar koji to sve učini mogući, ostvarivim i funkcionalnim.

Ako izuzmemo glazbu, što Vam je najviše leglo od svih tih poslova? U čemu ste najviše uživali?

– Najviše volim ekonomiju i autorsko pravo. Upravo završavam disertaciju na temu koja se bavi time i taj me posao raduje i ispunjava zato što je i to glazba, samo u jednom drugom obliku.

Foto: FB Miroslav Škoro