Izvadak iz knjige Ive Sanadera donosi Večernji.hr na kojemu možete pročitati više.
Već poslije nekoliko tjedana uime Miroslava Tuđmana za sastanak me zamolio Ivan Aralica. Na njemu je iznio njihov zajednički prijedlog po kojem bi se sve stranke od centra do krajnje desnice udružile u jednu. Ta se više ne bi zvala HDZ jer je HDZ na zlu glasu, a na čelu bi joj bio upravo Miroslav Tuđman. Na moj zahtjev da obrazloži taj prijedlog, odgovorio mi je: „Pa on je Franjin sin.“ Ni Aralica, poput Miroslava Tuđmana, nije svih deset godina htio biti član HDZ-a, ali je to Franji Tuđmanu prešutio pa ga je on čak imenovao za jednog od potpredsjednika stranke. Dok sam ga slušao kako iznosi svoj prijedlog, nisam vjerovao da misli ozbiljno, ali – mislio je. Odbio sam obrazloživši mu da bi HDZ udruživanjem sa strankama krajnje desnice samo izgubio. Nakon toga je Miroslav Tuđman osnovao HIP, svoj drugi politički projekt, nakon SDSH. A budući da su oba, nota bene, bila postavljena kao opozicija HDZ-u, projektu njegova oca, pravo bi pitanje bilo tko je tu detuđmanizator?
Slučaj Ivana Aralice zauzima posebno mjesto. Taj je navodni čuvar Tuđmanova kulta otišao najdalje. U njegovoj je nazovipolitološkoj makulaturi tobožnja (ili stvarna) detuđmanizacija u krajnjoj konzekvenciji podložna kaznenom progonu. Zapravo, stilizirajući detuđmanizaciju kao kriminalno djelo, on je taj narativ doveo do apsurda i potvrdio svoj status velemajstora podvala i neistina. Tako Araličini tekstovi o politici spadaju u žanr „izmišljajne proze“ i uglavnom se čitaju kao nekakav reakcionarni roll-back u tamna vremena. U tekstu će biti riječi i o nekim drugim autorima priče o detuđmanizaciji. Oni su ujedno znanstvenici i pisci, sveučilišni profesori s dugogodišnjom praksom ili učitelji, kod kojih se pretpostavlja poznavanje valjane metode argumentiranja i logičkog zaključivanja. Oni doduše nisu bili politički faktotumi ili moji ozbiljni antagonisti, ali su kao pojedinci i inače imali javni eho.
