Zaboravljena povijest: Prvi hrvatski profesionalni hrvač u Americi bio je naš Zadranin, Antonio Pedišić

Stone Cold, The Undertaker, John Cena, The Rock… sve su to poznata imena koja vežemo uz pro-wrestling ili profesionalno hrvanje, sport za koji će mnogi danas reći da nije sport, odnosno da su ‘kečeri’ samo odlični glumci i zabavljači. U to je li pro-wrestling danas kazališna predstava te kada je prestao biti istinski sport ne želim ovdje ulaziti, već se želim vratiti u dane kada je profesionalno hrvanje reflektiralo one vrijednosti koje danas pronalazimo u, primjerice, UFC-u.

Hrvati su od ranih dana u ovome sportu. Živko Šimunović nastupao je 1940-ih, Ray Gordon iz Drašnica kraj Makarske američki kečer bio je od 1956. godine, a Thomas Borić prvi puta nastupio je 1985. godine. Svojedobno najjači čovjek na svijetu prema Guinnessu Antonio Baričević također se bavio profesionalnim hrvanjem i to 1970-ih . Valja spomenuti kako je i “lički Samson” Marijan Matijević, rođen u Dubokom Dolu kod Gračaca, također bio hrvač, štoviše svjetski prvak u tom sportu 1904. godine, no tu se radilo o sličnom, ali ipak različitom sportu od američkog profesionalnog hrvanja.

Dakle, tko je bio prvi pravi američki kečer rođen na prostoru današnje Hrvatske? Odgovor na to pitanje ne treba tražiti dalje od Zadra i današnje gradske četvrti Puntamika gdje je u sedmom mjesecu 1986. rođen Antonio Pedišić koji je kroz svoj život u Sjedinjenim Američkim Državama, Meksiku, Kanadi i Australiji bio poznatiji pod imenom Tony Felice. Ono pak korijene vuče iz loše izrađenih imigracijskih i drugih dokumenata na kojima je nosio imena Antonio Pedisich i Antonio Fedisich.

Tony Felice je, pretpostavljate, predak autora ovoga članka. Štoviše Antonio Pedišić bio je brat mojega pradjeda i to je zapravo jedini razlog zašto uspomena na ovog prvaka planetarno popularnog sporta i dalje živi. Zadrani i Hrvati su ga zaboravili (možda zato što je u dokumentima zbog pritiska talijanskih vlasti bio vođen kao Talijan), no ne i obitelj te, svom srećom Internet, koji i danas čuva uspomene na njegove podvige. Da se takvo što promijeni, važan je ovaj članak.

Antonio Pedišić rođen je, kao što je napisano, 1896. godine. Zanimljivo, u dostupnim dokumentima, nigdje nećete pronaći kako je rođen u Zadru. Zadar je za Antonija bio, da se tako izrazim, sekundaran. Sekundarna je bila i Kraljevina Italija, čiji je službeno podanik bio, a na prvom mu je mjestu bilo poistovjećivanje s najosnovnijom razinom svojega lokalnog identiteta. Naime, kao mjesto rođenja navodio je lokalitet “Pontimaca”, za koji nije teško zaključiti kako se radi o današnjoj Puntamici gdje se i danas nalaze rodne kuće njegove obitelji.

Kad ga se u čestim posjetima Zadru pitalo tko je on te kao svjetski putnik kakav identitet drži srcu bliskim, Puntamika mu je bila na prvom mjestu, potom Zadar, a nakon njega istančani zaratinski identitet koji je poimao kao sponu Hrvatske i Italije. Amerika mu je bila najmanje bitna, iako ga je učinila bezobrazno bogatim (prema ondašnjim standardima) te se u svakoj pruženoj prilici vraćao kući, zajedno sa Čehinjom Marijom koju je oženio, a koja je plijenila pozornost cijele Puntamike. Jedna anegdota vezana je uz to – Puntamika je bila ruralan kraj (danas teško zamislivo zbog svih hotela) te su se uz more nalazila polja, a kupanje u Jadranu bila je više higijenska nužda, nego metoda uživanja i relaksacije. Marija naravno to mogla pojmiti te se u svakoj pruženoj prilici poput prave američke dame, u za tadašnje pojmove oskudnom kupaćem kostimu, redovito kupala i uživala u morskim radostima. Lokalno tradicionalno i patrijarhalno stanovništvo je navodno, jedva moglo preživjeti takav šok.

Felice, koji, kako mi se pričalo, pred kraj svoje karijere od udaraca više nije imao ‘uši’, vidjevši bijeli svijet i njegova čudesa naravno nije sprječavao Mariju u ničemu, već se posvetio pružanju pomoći vlastitoj obitelji da se izdigne iz bijede i siromaštva. Bila su to vremena u kojima je jedna krava vrijedila kao kuća na kat, a Antonio je svojoj obitelji dao izdašna sredstva da životinjske staje pretvore u obiteljske domove dostojne čovjeka.

Bilo je to, treba još jednom napomenuti, bezobrazno bogatstvo po ondašnjim pojmovima, a Antonio Pedišić počeo ga je graditi još od 1925. godine kada je prvi put ušao u ring u kojemu je ostao sve do 1950. godine. Nećemo reći da se radilo o pretjerano uspješnom borcu. U 323 zabilježena meča ostvario je samo 75 pobjeda, 43 izjednačene borbe te čak 195 poraza. Sigurno se sada pitate, otkud mu motivacija za 25 godina borbe i kako je uopće opstao u sportu koji ne trpi ‘gubitnike’? Stvar je u tome da se nije radilo o gubitniku, već o, najblaže rečeno, divljaku koji je publiku zabavljao i vjerojatno bio jedan od faktora koji su profesionalno hrvanje učinili onim što je danas. Novinski zapisi iz onoga vremena kažu sljedeće stvari.

– Veliki Talijan teži punih 98 kilograma. Felice je postao pravo ime u ovome sportu. Porazio je sve izazivače jednostavno, bili su kao djeca, a on ih je bacao kako mu se prohtjelo.

– Felice se, nakon što je napustio ring, zakačio s gledateljem koji ga je zadirkivao, ali su ga savladali prije nego ga je mogao napasti šakama. Gledatelji su uživali u predstavi.

– Pred punom dvoranom City Hall u Hobartu svjedočili smo senzacionalnom hrvanju Francoisa Fouchea i Tonyja Felicea koji su se susreli u meču koji je potrajao trebao potrajati osam rundi. U petoj rundi oba su muškarca napravila kaos nakon što su iz ringa izašli u prostor dvorane. Uključila se policija i gledatelji, i tek su nakon nekoliko minuta uspjeli savladati dvojac. Sudac je diskvalificirao obojicu.

–  Maurice Chapelle i Tony Felice bili su uključeni u razmjenu udaraca, ali je Felice zbog divljih taktika prisilio suca da ga diskvalificira.

Da ne bi ispalo kako se radilo o barbarinu bez imalo kulture, valja napomenuti da je u privatnom životu bio obrazovan i kulturan čovjek. Štoviše, prava je rijetkost bila da netko u to doba, pogotovo netko iz manje razvijenih krajeva talijanske kraljevine, zna čitati i pisati na dva jezika (talijanskom i engleskom), a bio je i omiljeni sugovornik novinara. To se pokazalo i kada je bio prvi kontakt njujorškim novinarima nakon velike tragedije u hrvačkom svijetu.

– Jack Hurley, jedan od ‘zločestih’ u profesionalno hrvanju i pokretač pobuna kod gledatelja u Syracuseu, Baltimoreu, Bostonu i drugdje, umro je rano jutros nakon što je pao iz sobe na četvrtom katu Hotela Lenox, 149 West 44. ulica. Istražitelji su rekli da se Hurley vratio u hotel u 3:30 ujutro nakon što ga je Emil Dusek, 92-kilogramski hrvač iz Omahe, izbacio iz njujorškog koloseuma. Tijelo je pronađeno odjeveno u pozadini hotela. Tony Felice, hrvač koji je odsjedao u tom hotelu, kazao je kako je Hurley, iako se razvijao otkako je ušao u sport i trebao postati zvijezda, bio umoran i planirao odustati od borbi da se vrati poslu s ocem.

Felice je bio ikona svojega sporta. Iako možda nije bio najuspješniji ‘kečer’ u povijesti, bio je dovoljno relevantan da ostavi trag u 25 godina dugoj karijeri punoj raznolikih protivnika. Vjerujem da se to ne smije zaboraviti i bez obzira na određenu pristranost koju osjećam prema Pedišiću zbog rodbinskih veza jer je nužno da se povijest ne briše i da se prvaci pamte. Moglo bi se tu još napisati, ali ako nekoga zanima više o Tonyju Feliceu, Antoniju Pedišiću, Internet je prekrasno mjesto koje nudi pregršt informacija. Jedna od stranica koja daje odličan uvod u materiju je WrestlingData, a to je samo početak za zanimljivo istraživanje ne samo jednoga pojedinca već i povijesti cijeloga sporta.

Fotografije prenosim sa stranica Novozelandske nacionalne knjižnice, kojoj se ovim putem želim zahvaliti. Iste su nastale 1934., odnosno 1937. godine u Wellingtonu.

Ovim putem sve Zadrane bih pozvao da istraže svoju obiteljsku povijest jer se sigurno i u njoj skrivaju zanimljive osobe i događaji koje bi svakako trebalo spasiti od zaborava.