Počelo je kao u nekome ljubiću, slučajnim susretom koji je prerastao u sudbonosni. Ona je na zagrebački koncert Ramba Amadeusa došla službeno po izjavu pjevača, kao novinarka Zabavnoga programa HRT-a. Njegov prijatelj bio je organizator koncerta. Sve ostalo je – kažu Sandra Babac i Alan Damjanić – povijest…
Svaka kuća ima traktor
A u toj njihovoj povijesti koja traje nekih petnaest ljeta dogodilo se svašta. Postali su roditelji Maure i Josipa, život u gradu zamijenili su seoskim, ona se ostavila novinarstva i sada su Sandra i Alan poljoprivrednici. Žive u Poljicama u općini Vrsi nedaleko od Zadra, gdje na ekološki način uzgajaju smokve, dunje, smilje i masline i prave voćne namaze pod brendom “Šinjorina”, piše Večernji.hr.
– Naši su namazi od jednoga jedinog sastojka – voća. Nema ni šećera ni aditiva, baš onako kako su nekad ovdašnje žene radile – izgovara 48-godišnja Sandra vodeći nas u pogon za preradu, financiran novcem iz programa IPARD, gdje osim svojih, u namaze prerađuju i ekološki uzgojene mandarine, višnje maraske i šljive.
– Ovo je Baltazar – kaže zastajkujući pokraj vakuumskog kuhača u kojemu se na nižim temperaturama nego za klasičnoga kuhanja prerađuje voće. U toj svojoj maloj tvornici obitelj Babac-Damjanić ima svu mehanizaciju – strojeve za otkoštavanje, pripremu, pranje, sterilizaciju… Ta im oprema uvelike olakšava rad.
– Ovdje je bila smokva koja je “kriva” za sve. Morali smo ju posjeći, al’ vidite da se ne da, ponovno raste – pokazuje Sandra mladicu koja probija uz ulaz u kuću njezinih roditelja Natalije i Dragana. Stara je smokva zakotrljala priču o “Šinjorini”. Sandra i Alan bili su u njezinih na selu, njoj je bilo žao da voće propada pa je skuhala svoj prvi pekmez… S dvoje male djece na posao na televiziju nije joj se vraćalo pa su supružnici neko vrijeme živjeli na relaciji Zagreb – Poljica a njihova su djeca išla u dva vrtića, u metropoli i Vrsima. Apsolventu prava i turističkom vodiču Alanu zbog posla dvije adrese nisu smetale. Kada je 2010. došlo vrijeme da Maura krene u školu, morali su odlučiti kamo će. Iako je Sandra odrasla u Zadru, a Alan je dečko sa zagrebačkog asfalta, iz Zapruđa, izbor je pao na selo u kojemu se između dva popisa stanovništva broj žitelja prepolovio i sada ih je oko četiri stotine. Ovdje svaka kuća ima traktor, a obrađuje se samo 80 posto zemlje:
– Ne, ne fali mi Zagreb. Nikada se ne bih vratio od svoje volje – odlučan je Alan.
– Gradske smo običaje donijeli u seosko okruženje – kaže Sandra.
Njih dvoje najprije su podigli nasad smokava, a Sandra priznaje da u početku nije smokve znala ni ubrati, da ju je koža od smokvina mlijeka i lista pekla toliko da ju je htjela pokidati. Ona i Alan su učili, pitali struku, istraživali… I naučili. – Sada drugi za savjet pitaju mene – kaže ova profesorica engleskog i talijanskoga jezika po struci te licencirana vodičkinja za sve četiri dalmatinske županije. Nakon smokava posadili su dunje, a prerada je započela kuhanjem u kotlu, zatim su se preselili u ljetnu kuhinju gdje je njezin otac od električnog ražnja za pečenje janjaca napravio miješalicu za kuhanje pekmeza, da ne mora satima stajati uz štednjak i miješati. Iz te male, ali dobro organizirane prostorije izlazili su ekološki voćni namazi koji su se prodavali na policama DM-a. Nakon dvije godine stanke uskoro će “Šinjorinu” ponovno izvoziti u Švedsku… Za šinjorine Smokvu, Dunju, Marušku, Mandarinu i Šljivu obitelj Babac-Damjanić dobila je brojna domaća i međunarodna priznanja, kako za proizvod tako i za erotizirani dizajn. Od prije sedam godina Šinjorina Smokva izvorni je suvenir, no Sandru i Alana žalosti što ih sve ove godine općinska načelnica nikada nije posjetila…
Biljna Noina arka
Smatraju da tradicionalnom proizvodnjom i ekološkim nasadom upotpunjuju turističku ponudu kraja, da turistima više nisu dovoljni samo more i sunce te da se trebaju uvezati i slati jedni drugima goste kako bi svi uspjeli. Njih na obiteljskome gospodarstvu posjećuju i grupe turista iz Irana, Australije, Indije, Švedske, Finske, SAD-a, Poljske, Francuske… Na edukacije dolaze učenici i studenti, nedavno je bila grupa s Prehrambeno-tehnološkoga fakulteta. Svima će rado kazati da je u blizini farma magaraca, da nije daleko do solane u Ninu…K tomu, Sandra je pokretačica i organizatorica Festivala smokava, kojim se promovira i zaboravu otrgava tradicionalna hraniteljica Dalmacije, a koji će se ove godine u Zadru održati deseti put. Bilo je, kažu Sandra i Alan, u njihovu poslu i uspona i padova, nasad smokava bio im je stradao u požaru, pa ga je zadesio mraz…
– To je rakov ples, dva koraka naprijed, tri natrag. U jednome nam trenu krene, a onda smo opet na početku. Non-stop udaraš glavom u zid. No naš je najveći uspjeh što smo još uvijek u ovome poslu. Mnogi misle – posadiš smokvu i to je to, ona samo raste. No to nije tako, pogotovo u ekološkoj poljoprivredi – izgovara Sandra dok hodamo kroz smokvik koji se, jer treba dosta vlage, navodnjava.
– Ovaj mali traktor kupili smo prije tri godine. Dotad smo sve obrađivali ručno i frezom – kaže Alan. Nasuprot nasada smokava uz kuću su supružnici preklani na pola hektara posadili smilje. Lani prije berbe noćima su spavali u tome polju, nakon što su bili pokradeni. Ipak su uspjeli nešto i požeti. Ove su godine kupili nekoliko kokoši koje su u smilju i pasu travu. U vrtu između svoje i kuće Sandrinih roditelja imaju posađene artičoke, metvicu, pelin, kadulju, šumske jagode, čičoke… Namjeravaju napraviti i svojevrsnu biljnu Noinu arku. Za gradskim životom ne žale, a bivša novinarka u kući nema ni televizijski prijamnik, samo radio.
– Izjavu Ramba Amadeusa na koncertu na kojem sam upoznala Alana nisam dobila – odmahuje rukom na taj “prošli” život Sandra Babac, piše Večernji.hr.
OPG Sandra Babac
Šinjorine su svoje mjesto našle na policama trgovina zdravom hranom, u duty-free shopu zračnih luka Zadar i Split, na prodajnim mjestima sirane Gligora, u GoGreenu u Zagrebu, suvenirnicama… Gospodarstvo je registrirano 2004., a 2007. dobili su ekološki certifikat. Sandra i Alan dobivali su poticaje od Ministarstva poljoprivrede (Mjera 6), Ministarstva turizma (izvorni suvenir – Šinjorina Smokva) te IPARD-a (za izgradnju i opremanje pogona za preradu voća). Obrađuju 3,3 hektara zemljišta rascjepkanog na nekoliko parcela. Dogodi li se da je uz njihovu parcelu oranica onoga tko uzgaja na konvencionalni način, oni svoje voće izraslo tri metra od te međe ne mogu prodavati kao ekološko jer su takvi propisi.
