Ivan Santini: “Svi govore kako ti u nogometu treba veza, a ja sam imao najbolju – tatu na nebu s Bogom”

Ivan Santini, zadarski nogometaš, član francuskog prvoligaša Caena i jedan od najboljih strijelaca francuske prve lige ove sezone, nedavno je po prvi puta debitirao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju – što mu je bio dječački san. Njegov nogometni put pratili su usponi i padovi – teške ozljede i smrt oca, ali i zvjezdani status u Belgiji te novi uspjesi u Francuskoj. Bez obzira na loše i dobre dane, vodilja mu je uvijek bila vjera, odnosno Bog čije ime nikada ne zaboravi spomenuti, niti mu zahvaliti nakon svakog zabijenog gola. Njegovi sve veći uspjesi, ali i iskreno svjedočanstvo, doveli su ekipu portala Bitno.hr u Zadar gdje su razgovarali s jednim od trenutno najboljih hrvatskih napadača.

– Ivane, kako si se osjećao na prvom reprezentativnom okupljanju? 

Bilo mi je čudno (smijeh). Sjedim za stolom s Modrićem, Mandžukićem, izgledalo je nerealno. Iako, sad kad sam upoznao te dečke bude mi još više žao što ljudi non-stop govore kako treba nekoga izbaciti da bi se mene ubacilo u reprezentaciju. Žao mi je kada ljudi podcjenjuju nekoga, a mi smo dosta skloni tome, osobito one koji nam zbog nekog razloga ne pašu.

– Jesu li te prihvatili drugi igrači?

Jesu, jesu. Dosta mi je pri aklimatizaciji pomogao Subašić. Povukao me sa sobom pa je sve nekako lakše išlo. Nisam morao sam sklapati prijateljstva.

– U prijateljskoj utakmici protiv Meksika bio si u početnih 11, protiv Islanda odigrao si nekoliko posljednjih minuta. Je li to za tebe ostvarenje sna?

Pa meni je već sam poziv bio ostvarenje sna, a sve ostalo je samo dodatni plus, dodatna premija.

– Često si u starim intervjuima, pa i u komentarima sportskih novinara, primjetio kako se uz tvoj nogometni put veže poslovica “preko trnja do zvijezda”. Bi li rekao da si sada dosegnuo te “zvijezde”, ili nedostaje još nešto?

Ma, ja samo gledam kad će opet doći trnje (smijeh)… Život me naučio da uvijek ima uspona i padova, ne samo na našem poslovnom putu nego i u odnosima s ljudima, braku… Ne bi me nimalo iznenadilo kad mi dogodine ne bi išlo tako dobro. Sve sam to prihvatio pod normalno. Jednostavno dajem sve od sebe da talent što mi je Bog dao iskoristim i da budem na pomoć ljudima i Bogu na slavu. Sve što imam mi je od Boga dano.

– Vezano uz to, u jednom intervjuu nakon osvajanja belgijskog kupa sa Standardom, kada si nakon postignutog pogotka pokazao majicu iz Međugorja, rekao si kako si tu majicu nosio jer želiš biti “Božji igrač”. Sad, što to točno znači biti Božji igrač?

Zapravo, u svom prvom intervjuu, dok sam još igrao u Zadru i zabio prva dva pogotka, rekao sam da kroz nogomet želim svjedočiti da sam Božji. Što se tiče finala kupa, tu sam majicu nosio već dvije godine, točnije koristio sam ju kao pidžamu. U jednom trenutku dobio sam poticaj i odlučio u drugom poluvremenu obući majicu ispod dresa. Da sam ju stavio u prvom poluvremenu oznojio bih se pa bih ju morao promijeniti. Ovako ju nosim drugo poluvrijeme, pa ako zabijem gol (i zabio je, u 88. minuti za pobjedu, op.a.), skinem dres i pokažem majicu. Na majici piše “Jesus loves you”, i to je bio još jedan način da ljudima pokažem da sam Božji i da sve što radim, radim Bogu na čast. Jer sve mi je dano od Boga, i taj talent, i želja za radom, i želja da razvijem taj talent.

– U kojem trenutku si sam zapravo shvatio da te Isus voli?

Ne znam… odgojen sam u katoličkom duhu. Neke vrijednosti su se u mojoj obitelji poštovale, pa tako i taj odlazak u Crkvu i na vjeronauk. Ipak, kad sam sam počeo čitati Sveto pismo, tek me tad počelo duboko dirati sve što sam prije slušao na misi i učio kroz vjeronauk. Tek onda sam doslovno počeo shvaćati što zapravo Bog čini u mom životu i kako sve to funkcionira.

Meni je bilo nekako normalno da svi razmišljaju tako, ali tek sam u srednjoj školi shvatio da mnogi razmišljaju drukčije, da neki uopće ne idu u Crkvu ili pljucaju po njoj. Nekolicina na s nekako je uvijek osjećala potrebu da brani vjeru i Crkvu te smo kroz to još više osjećali pripadnost Bogu. Također, moja glad za duhovnim rasla je što sam više sazrijevao, a posebno kada sam rano otišao od kuće i sa 16 godina potpisao za Red Bull Salzburg. Kada si sam u tuđini susretneš se sa samoćom, a kad nastupe nevolje više ne možeš otići kući ili tražiti oslonac u obliku roditelja. Također, kao stranca, drugi te gledaju malo ljubomorno, a ne znaš niti jezik – sve te nevolje su me zbližavale s Bogom, tako da sam sve više molio. Cijeli moj dan bio je prožet molitvom. Bog me uronio u svoje milosrđe i tako bih se hranio, ne samo Svetim pismom, nego i raznim duhovnim obnovama koje sam gledao na You Tubeu, počevši od vlč. Znlatka Sudca do fra Zvjezdana Linića. Shvatio sam jedan duboki smisao u mom životu.

Kako je život dalje odmicao, kako su dolazili usponi i padovi, sve je imalo smisla. Potom mi se, o čemu sam već puno puta govorio, dogodio smrtni slučaj u obitelji – iznenada mi je umro otac…

– Bi li rekao da je smrt tvog oca bila ključna točka u tvom duhovnom životu? Ona se u mnogim tekstovima o tebi proteže kao jedan lajtmotiv?

Zapravo, mislim da je ključna točka bila taj Salzburg, koji je bio, ajmo reći, jedna priprema za taj događaj. Da nisam na neki način bio spreman za to, mislim da bi moj život krenuo u potpuno drugom smjeru. Taj Salzburg je bio moja pustinja gdje me Bog doslovno pripremio za taj veliki šok, spremio me da bih mogao to podnijeti, da bih mogao nastaviti dalje i sve to “prožvakati”…

– Jesi li osjećao možda neku ljutnju prema Bogu?

Nisam, ali vjerojatno da nisam bio toliko urođen u Božje milosrđe i da nisam s njim prošao taj šok, rana bi vjerojatno bila puno veća. Jednostavno sam shvatio da je moj otac otišao Bogu te da nas to sve čeka.

Također, u to vrijeme mnogo se stvari nakupilo. Nekako u isto vrijeme završio sam na operaciji te sam osam mjeseci morao izbivati iz nogometa. U Salzburgu su mi odbili produžiti ugovor i takav, ozlijeđen i bez ugovora te u šoku zbog smrti oca, vratio sam se kući i obitelji. Ljudi iz grada gledali su na mene kao na izgubljeni slučaj, sažalijevali su me i nitko nije vjerovao da ću uspjeti u nogometu. Ipak, znao sam da mi je Bog dao talente i da je njegova vlja da ih umnožim. Duboko sam vjerovao u to. Također, svi govore kako ti u nogometu treba veza, a ja sam imao najbolju vezu, tatu na nebu s Bogom. Bio sam uvjeren da ne mogu ne-uspjeti.

Cijeli intervju pročitajte na portalu Bitno.net