Saljanin se biciklom odvezao do Venecije: “Beštima san kad su me noge zabolile, ali više nisan moga nazad!”

Šime Beneti 32-godišnjak je iz Sali i voli uglavnom sve što vole mladi. No, ovaj inženjer elektotehnike od svojih kolega i mještana odskače zbog jedne neobičnosti – svoju zanimaciju pronalazi u vožnji bicikla i to čini toliko strastveno da je na dva kotača prešao put do Venecije i nazad i pritom sve snimio.

– Sve je počelo prije tri godine kao rekreacija. Nabavio sam Monty bike i krenuo laganini, postepeno voziti. Prikrpao sam se društvu s posla, započinje Beneti priču o svojoj „talijanskoj avanturi“.

Zajedničke biciklističke đirade po gradu je vrlo brzo „prerastao“ pa je grupno pedaliranje počeo kombinirati sa samostalnim. No, ni to mu nije bilo dovoljno:

–  Shvatio sam da mogu mrvicu više, kaže.

Prekretnica je bila put u Rusiju prije nepune dvije godine – pri povratku se riješio svoje “Montice” i kupio cestovni bicikl s kojim se u dva navrata odvažio otputovati u Zagreb, čisto rekreativno. Prvi put njegovo je putovanje trajalo čak 15 sati, no drugi put se ispraksirao pa je stigavši u metropolu za 11:47 minuta „uštedio“ preko dva sata.

Daljni rasplet događaja, dragi naši čitatelji, već možete naslutiti – Šime je sam sebi dokazao da to može te mu je, naravno, ubrzo i relacija Zadar – Zagreb postala premalen zalogaj pa je kao sljedeću postaju odredio – Veneciju.

–  Kad već putujem, da vidim nešto svijeta, objašnjava nam Šime u svom stilu.

Putovanje je, priča nam, prošlo bez većih iznenađenja. 465 kilometara do čuvene talijanske lagune i isto toliko nazad do Zadra Šime je prevalio u razdoblju od 4.-11. lipnja 2016. godine i sve snimio kamerom.

– Vozio sam uz obalu – Maslenica, Karlobag, Rijeka, Istra, Trst…Na odredište sam stigao u ponedjeljak popodne, a u petak ujutro sam otišao.

–  Beštimao sam kad su me noge počele boliti… ali u jednom trenutku jednostavno shvatiš da sad više ne možeš nazad, kaže Šime i nastavlja prepričavati svoje doživljaje:

–  Prvi dan mi je pukla guma pa sam prešao manje od predviđenog. Prespavao sam u selu kod jednog čovjeka, sutradan sam došao do Rijeke, popravio biciklu i isti dan stigao do Trsta i dalje nesmetano nastavio do Venecije.

Iako je put, osim ovog minornog incidenta, manje – više besprijekorno išao po planu kojeg si je Šime zacrtao, priča ne bi bila dobra bez malo drame:

– Pri povratku sam se izgubio u Istri, jednostavno sam zalutao, priča nam smijući se.

–  No dobro, malo GPS, malo pitaš ljude, snađeš se, nastavlja kroz smijeh.

Prelijep grad, ali nije za bicikliste

– Venecija je prelijep grad, no jednostavno nije predviđen za bicikliste – tramvajske trake su nasred ceste, ne možeš prijeći cestu i prestrojiti se. Zato sam bio pametniji kad sam se vraćao, vlakom sam izašao iz samog grada pa tek onda sjeo na bicikl, dijeli mladi Saljanin svoje iskustvo s budućim putnicima- namjernicima u Veneciji.

Nije to bila jedina lekcija koju je Šime stekao, zato učite iz njegovih grešaka:

– Ponio sam sa sobom oko 8-9 kg opreme i to me strašno usporavalo. Na kraju sam većinu stvari sam sebi poslao poštom nazad na kućnu adresu, čim sam došao u Veneciju. Ukupno 5 kg stvari, bilo je tu svega, kišobrana, šporke robe…, smije se, dodajući da će drugi put svakako ponijeti manje prtljage. Alat je najbitnije imati uz sebe, ističe, za drugo je lako. Što se novca tiče, zlatno je pravilo imati ga što manje uza sebe te se osloniti na plaćanje karticom:

– Naravno, nešto novca 100-200 eura,  uvijek imaš sakriveno kod sebe, zlu ne trebalo, kaže dodajući da ga je više od krađe novca brinula krađa bicikla:

– Baš zato si nisam mogao priuštiti da spavam po „rupama“, jer u kvalitetnijim hotelima garantiraju za tvoju imovinu. Venecija nije velik grad, ali je jako skup, skuplji od Dubrovnika. Smještaj u osrednjem hotelu košta oko 55 eura noć, u luksuznom hotelu u predgrađu cijene se penju i do 70 eura dnevno. Upravo me smještaj najviše i koštao, tumači nam najavljujući svoju sljedeću rutu.

Iduća postaja- Pariz

Sada štedim za put do Francuske, volio bih vidjeti Pariz. Moram uskladiti putovanje s poslovnim obavezama, pa mi je vrijeme trenutno najveći problem, ističe ovaj simpatični Saljanin, koji nam se požalio da “muku muči” i s pronalaskom ljudi koji su se voljni s njim  zaputiti na ovakve duže rute.

– Čak sam postavio oglas, javilo se par ljudi, no nisam imao ozbiljnih ponuda. Planiram „potegnuti“ do Francuske, pa ne mogu ozbiljno shvatiti one koji ne mogu doći na zajedničke pripremne vožnje.

Eto dragi čitatelji, ako još čekate avanturu svog života, ovo bi mogla biti prava prilika za vas!