Dragi maturanti,
oprostite što vas danas smetam jer kao netko tko nije puno stariji od vas najbolje razumijem da vam u svetost Ludijade ne treba dirati. Za nekoliko godina, bolje prije nego kasnije, jedan dio vas bit će na mojem mjestu pa ćete se preznojavati nad diplomskim radom, balansirajući istovremeno posao i društvene obaveze, pomažući ekonomiji afričkih država konzumacijom krajnje nezdravih količina kave. Drugi dio vas će, poput nekih iz moje generacije, već raditi i imati djecu (da, ne mogu ni ja vjerovati da vam budem potpuno iskren), ali nitko, baš nitko neće pakirati kofere za Irsku, Njemačku, Norvešku ili neku drugu razvijeniju i uređeniju zemlju. To je barem moja nada i san zbog kojeg vas smetam na današnji dan (to se čak i rimovalo).
Prošle godine u ovo vrijeme napisao sam kolumnu također namijenjenu maturantima u kojoj sam osudio donacije brašna i jaja socijalnoj samoposluzi. Ne općenito (iako smatram da u uređenijem gradu i državi potrebe za socijalnom samoposlugom ne bi ni bilo), već samo činjenicu da na zadnji dan škole i od strane samih maturanata takve donacije se ne bi trebale vršiti. Nešto anarhično i puno života treba ostati vezano uz Ludijadu, inače ona postaje samo prosječan dan u prosječnom životu prosječnog čovjeka.
Pa opet, ova kolumna pisana je da bi se upozorilo na puno ozbiljniju stvar i zato se donekle kosi s idejom prošlogodišnje u kojoj sam zazivao anarhiju – u ovoj zazivam puno poštivanje demokratskih izbora.
Na moju sreću ili nesreću, kroz kakvih mjesec dana ću, vjerujem, biti magistar politologije, struke koja je prijeko potrebna ovome društvu, a koja je sustavno zanemarivana na svim razinama vlasti, radi čega je upitno hoću li danas-sutra imati stalan posao. Ali nisam o tome htio govoriti, već o tome što sam naučio, a što zbog ozbiljnih mana u našem obrazovnom sustavu nećete čuti u srednjoj školi.
Jednostavno je – demokracija ne može funkcionirati bez građana. “Ma daj, ozbiljno?” netko će sada sarkastično dobaciti, ali taj netko ne shvaća dubinu onoga što želim reći. Kao građanin imate svoja prava koja svakodnevno trebate moći uživati, ali ta prava nećete i ne možete dobiti ako ne izvršavate svoje obveze. Glasanje na izborima je ujedno i pravo i obveza svakog građana. U Hrvatskoj se, za razliku od nekih drugih demokratskih zemalja, neizvršavanje te obveze ne sankcionira pa tako mnogi nemaju eksternu motivaciju izići na izbore, a interne nemaju jer im nije jasno zašto glasati pod premisom “ništa se neće promijeniti”.
Nagradu, odnosno puno poštivanje njihovih prava zato dobivaju oni koji su izvršili svoju obvezu. Oni koji su glasali šalju svoje predstavnike u parlament ili gradsko/općinsko/županijsko vijeće i tamo se zastupaju njihovi interesi, a interesi većine građana zastupljeni su u vlasti. Pa opet, ono što vam nije kroz školovanje objašnjeno je to da ako “vaši” i nisu nakon izbora došli na vlast, zapravo niste ništa izgubili, već ste naprotiv dobili – imate nekoga tko će se za vas boriti, vikati, vršiti pritisak na vladajuće i u nekoj mjeri će se kroz te ljude vaš glas čuti. Ako u vlasti ili oporbi nemate svoje predstavnike, zbog razine (ne)razvijenosti građanskih udruženja na ovom prostoru, jednostavno ćete postati građanin drugog reda.
Drugo što sam naučio je da su izbori za gradsku, općinsku i županijsku razinu zapravo najbitniji izbori. Vlada, parlament i predsjednik su institucije vezanih ruku otkako smo ušli u Europsku uniju, a ni prije toga nisu imale neku bitnu ulogu jer odluke koje oni donose su preširoke da bi u većini slučajeva bile konkretno primjenjive na vaš život. S druge strane ova ‘najniža’ razina vlasti tiče se vašeg konkretnog života. Tiče se toga hoćete li imati gdje parkirati svoj auto i po kojoj cijeni, hoćete li dobiti kanalizaciju, hoće li vaša ulica dobiti novi asfalt, hoće li vaš grad ili općina dobiti dodatne sadržaje kao što su kino, kazalište, koncertna i sportska dvorana, igrališta, parkove i slično. Iz tog razloga, zato što konkretno mijenja vaš život i upravlja njime, lokalna i područna razina vlasti najbitnije su, a na to tko će biti u toj razini vlasti utječe vaš glas.
Na razini cijele države manje je bitno za koga ćete glasati, jer se vaš glas utapa u milijune drugih, ali ovdje odlučuje samo par stotina ili tisuća glasova. Neki od vas na Facebooku imaju par tisuća ‘prijatelja’. To znači da konkretno baš vi možete utjecati na to hoćete li vaš glas biti zastupljen u gradskom, općinskom ili županijskom vijeću, a povezano s time, kada sam se već ranije dotaknuo Irske i drugih zemalja, baš vi utječete na to hoće li se u vašoj sredini otvoriti radna mjesta, izgraditi jeftini stanovi sa svom infrastrukturom i pristupačnim režijama.
Nadam se da ste shvatili zašto glasati, a sada za koga glasati? Nije me briga, glasajte za koga želite, ali za koga baš vi želite, a ne vaši roditelji, prijatelji, okolina, reklame, stranke, profesori, susjedi, bake, djedovi, psi i mačke. Kada uzmete kemijsku pred onim ogromnim papirom, bitno je da odaberete one koji u svom programu kažu “ja zastupam baš tebe” i tvoje potrebe. To što vam netko kaže da su ovi ovakvi ili onakvi, ili da su ovi ili oni ustaše ili partizani, vama ne treba biti ni najmanje bitno jer, kao što sam nedavno čuo na jednoj konferenciji u potpuno drugom kontekstu, ali isto mislim da je vrijedno citiranja: “Ne treba nam federalizacija, nego kanalizacija”.
Zato, još jednom se ispričavam što smetam dok se zabavljate, ali nadam se da ste došli do kraja ovoga već podužeg teksta te da ćete ga pokazati ne samo prijateljima, već i roditeljima te svima onima ranije navedenima, sve do pasa i mačaka. Izbori su pravo, ali i obaveza, a ovi lokalni nose najveću nagradu – to da ne budete građanin drugog reda.