U suradnji s Hrvatskim filatelističkim društvom Zadar, a na prijedlog Nikole Šimića Tonina, uz podršku HKD Ogranak Zadar, izaći će se s prigodnom poštanskom markom posvećenom, izuzetnome čovjeku, pjesniku i stradalniku, Joji Ricovu.
Joso Ricov (Joja) rodio se u Kalima (Zadar), 25. ožujka 1929. kao prvorođenac u otočkoj obitelji ribara Ive i Jakice rođene Rakvin (izvorno Raquin, francuskog podrijetla) kućanice i težakinje. Osnovnu školu završio je u Kalima (1940.), započeo soboličilački zanat, pohađao klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941.-1943.), odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskog obalnog područja (pa čak i vlastitog prezimena Ricov u Rizzo!) te jasno izražena rodoljubnog, slobodoumna i antitotalitarističkoga stava isključen pod optužbom „ateist“ i komunist“, početkom srpnja 1943. Sudionik hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom konclogoru Musapstan kod Zadra (1944.), po završetku nastavlja i završava realnu gimnaziju u Zadru (1945.-1950.), upisuje se i diplomira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao profesor slavistike (1959.). U srednjoškolskom razdoblju bavi se kiparstvom i glumom (Hrvatsko narodno kazalište u Zadru, s gostovanjima u Šibeniku, Splitu, Dubrovniku, i po otocima), u studentskom razdoblju i po dokočanju studija posvećuje se nadasve književnosti i prevoditeljskom radu, povremeno intenzivnije i likovnoj kritici („Čovjek i prostor“ 1954.-1955., „D’ ArsAgency“ 1963.-1967., itd.).
17. srpnja 1959., neposredno po povratku s III. festivala jugoslavenske poezije na autoputu „Bratstvo i jedinstvo“ (relacija Beograd – Ohrid) uhićen i zasužnjen (Savska cesta 60) u Zagrebu, odakle je 26. studenoga 1959., bez procesa i presude izgnan u dvogodišnje zatočeništvo na Grgur (otok sv. Grgura, do Golog otoka u Kvarneru). Na peticijsku intervenciju prijatelja Salvatorea Quasimoda, talijanskog nobelovca, kod Predsjednika SFRJ, osobnim nalogom Josipa Broza Tita 19. travnja 1961. pušten iz zatvora.
Od rujna 1962. do lipnja 1963. umjetnički konzulent kazališne institucije „Il Trebbo – centro di lavoro teatrale“ Tonija Comella u Milanu.
2966. i 1968. stipendist Pier Emmanuelova „Comitéa d’ Écrivains et d’ Éditeurs pour une Entr’ aide Européenne“ u Parizu.
Od 1. prosinca 1963. do 16. travnja 1967. dopisni urednik „D’ Ars Agencya“, milanskoga, periodika za suvremenu umjetnost s rubrikom „Lettera dalla Jugoslavia“.
Od 1. travnja 1968. do 12. studenoga 1970. član uredništva „Hrvatskog književnog lista“ kao jedan od utemeljitelja Zajednice samostalnih pisaca TIN.
Od mjeseca siječnja 1973. do studenoga 1975. predaje hrvatski i srpski jezik i književnost na slavističkim katedrama Državnog (Universitá degli Studi) i Katoličkog (Universitá Cattolica del Sacro Cuore) sveuličišta u Milanu. U to vrijeme svojim predavanjima, demonstracijama te znanstveno teorijskim i praktičnim radom audiorehabilitatora i pedagoga diljem Apeninskog poluotoka uvodi u Italiju Verbotonalnu metodu za rehabilitiranje slušnooštećenih (na istoimenim talijanskim kongresima formira stručne kadrove za spomenutu djelatnost) i instalira AVGS metodu prof. dr. Petra Guberine na obje slavističke katedre milanskih sveučilišta. Kroz isto razdoblje, od 1974. do 1975. surađuje u talijanskoj leksikografskoj ediciji „Grande Enciclopedia“ Geografskog zavoda De Agostini di Novara, a od studenoga 1975. do 31. lipnja 1984. nastavlja sa svojim radom audiorehabilitatora u Centru SUVAG u Zagrebu.
U bilješci post sciptuma neka budu spomenuti i sljedeći biografski podatci vezani za inozemstvo.
10. ožujka 1967. na sveslavenskom smpoziju „Aspetti e momenti dell’ arte sacra nei Paesi slavi“ održanom u milanskom kazalištu „Angelicum“ od 7. – 14. ožujka 1967. sudjelovao kao pozvani predstavnik Jugoslavije sa cjelovečernjim predavanjem pod naslovom „L’arte sacra in Jugoslavia – affreschi e miniatura“.
Kao predstavnik Zajednice samostalnih pisaca TIN, na poziv Belgijske kraljevske akademije, pribiva VIII. (1968.) i IX. (1970.) Međunarodnom biennalu poezije u Knokke – Le Zouteu (Belgija) gdje nastupa (1970.) iznimno zapaženim govorom na temu „Nouvelles Voies de la Critique“ i „Poésie 70 – Évolution ou Révolution.“ U istom razdoblju, kao izaslanik Zajednice samostalnih pisaca TIN, početkom svibnja 1969. ide u pohode naseljima Moliških Hrvata u Italiji gdje oživljuje i uspostavlja njihove tješnje sveze s Pradomovinom te održava niz predavanja na temu naše nacionalne umjetnosti i kulture.
Poetskim sijelima i predavanjima iz naše političke i umjetničke baštine (Zvonimir – dobri kralj Hrvata, Velike Hrvatice, Pape i Hrvati) te iz sfere mudroslovlja, književnosti i vjere (Hrvanje s Bogom), poglavito od 1989. do 1994. obletio Njemačku, Australiju, Švedsku, SAD i Kanadu.
Na Kolumbovskom skupu književnika u Genovi, travnja 1992., koji se odvijao u raspravljanju na temu „Il futuro dell’ Europa e gli scrittori“ (Budućnost Europe i pisci) sudjelovao s iznimno aplaudiranim izlaganjem naslovljenim „Fare tardi e meno di non fare! (Kasno učiniti – manje je od ne učiniti!).
Joja Ricov nositelj je Međunarodne nagrade „Europa Arte“ (Pariz, Cirih, Milano) – „per ampia e meritoria attivita artistica“, za rubriku ogleda „Lettera dalla Jugoslavia“ (Milano, 1964.); „Povelje hvalezaslužja“ Talijanskog instituta za kulturu, Zagreb 1966.; Međunarodne nagrade „Parthenope Aurea“ (Zlatna Partenopa) s pergamenskom nominacijom „Cavaliere dell’ Arte 1997.“ (Vitez Umjetnosti 1997.) Univerzalne akademije „NEAPOLIS“ za lijepe umjetnosti, znanosti i književnost u Napulju 1997.
Član Društva književnih prevodilaca Hrvatske (od 4. siječnja 1956. do 31. siječnja 1969.); član Hrvatskog pagvaškog društva (od 1968.); član radnik Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda (od 1966.); član utemeljitelj Zajednice samostalnih pisaca TIN, urednik za poeziju i likovnu umjetnost (od 1. travnja 1968. do 12. studneoga 1970.); član Društva književnika Hrvatske, sada hrvatskih književnika (od 28. veljače 1974.); Hrvatskog centra PEN-a od ’88., talijanske književne institucije „Sindacato Libero Scrittori Italiani“ (Rim), od 1988., član Predsjedništva Hrvatske paneuropske unije od 1991.