Evo kako nakon dramatične deložacije živi obitelj Vukić: “Ostale su posljedice, ali barem znamo da nam nitko neće doći na vrata”

Ne ulazeći u razloge – bavili smo se posljedicama – istražili smo kako nakon deložacije žive obitelji Cvjetković i Vukić. U posljednjih pet godina sa sudova je izišlo oko 1.400 potencijalnih deložacija. Neki su u njima ostali bez jedne od više nekretnina koje posjeduju, dok su drugi izgubili svoj jedini dom, donosi RTL.

No, bez obzira na različite razloge – od neplaćanja kredita s hipotekom do ovrhe zbog novčanih dugovanja – svima je zajedničko jedno – preživjeti nakon deložacije.

Tako je i s dva slučaja koja su dizala veliku medijsku prašinu 2012. i 2015. godine – deložacije obitelji Vukić iz Zadra i obitelji Cvjetković iz Zagreba.

– Prva deložacija je bila u sedmom mjesecu 2010. – tadašnji odvjetnik je uspio to odgoditi. To djeci nismo rekli, tako ni za drugu nismo rekli, druga je odvjetnica uspjela nekim prigovorom otkloniti, a onda su nastale tri te deložacije koje su bile javne, prisjeća se Tomislav Cvjetković.

– Svi smo mi Cvjetković, svi smo mi cvjetković. Pobjeda, pobjeda, skandirali su tada oni koji su deložaciju uspjeli spriječiti.

– Mi smo bili svjesni da se na taj način ne može živjeti, ali smo mislili da ćemo na taj način nekom dati do znanja da se potrudi vidjeti o čemu se raditi. Jednostavno nisam vjerovao da će se to dogoditi i stvarno nisam imao plan B, ističe Tomislav Cvjetković, prisjećajući se ondašnjih trenutaka.

– Najveća utjeha je bila kad vidiš suze tog interventnog policajca, pod svim onim zaštitama, kad su nama rezali ogradu, kad su ulazili, kad je bilo gotovo, kad smo znali da je to tako. I ti vidiš da on stoji kao RoboCop i suze mu cure iza one maske i tako njih dvojica, trojica i onda shvatiš da u svakom sustavu ima ljudi… Teško mi je pričati, jer to proživljavam, a nisam to želio, rekao nam je Tomislav.

Prošlo je skoro dvije godine otkako je obitelj Cvjetković napustila svoj dom na zagrebačkom Bukovcu. Zbog duga banci isti je prodan 2010. na dražbi. Kuću od  tri i pol milijuna kuna – kupac je dobio za pola milijuna. Usprkos nalazu vještaka da je kredit preplaćen i unatoč sudskom rješenju da je pola kuće u vlasništvu supruge – obitelj je završila na cesti!

– Nama nije bio jedan član obitelji, nas je bilo deveteto u tom momentu i ne može nas devetero doći nekom na vrata, kazala nam je Marija Veronkica Cvjetković.

– Te obitelji mi je jako žao, to je žena učiteljica, ima petero djece. Mislim toj ženi bi trebalo spomenik izgradit, a kako su je nagradili – izbacili su obitelj, priča nam Tina Vukić-Karađole.

Agoniju zagrebačke obitelji Cvjetković – pozorno je pratila zadarska obitelj Vukić. Jer, u mnogome su slični. I njih je devetero, i njihova je kuća bila prodana na dražbi i oni dobro znaju kako izgleda deložacija.

– Bilo je ujutro oko šest i pol. Policija je opkolila kuću, bili su specijalci, nitko nije mogao pristupiti nigdje. Ja sam po ulici šetala s tom boršom, bila sam na rubu pameti. Cesta je bila zatvorena, blokirana, kao da love kriminalce. Pitala sam gdje su drugi, kažu Tinu su odveli. Sve su odveli, prisjeća se Višnja Vukić.

– U jednom trenu su me spustili na način da sam ja jako udarila u asfalt. U tom trenu sam izgubila svijest. Pozvali su hitnu pomoć. Najstarije dijete koje je tada imalo deset godina, nju sam poslala u Zagreb kod rodbine, srednju kćer sam odvela kod prijateljice da prespava, blizanci su tada imali dvije godine, njih smo ja i muž pored sve te policije odvezli u auto i odveli u vrtić. U to vrijeme kada su me iz marice prebacivali u hitnu pomoć, samo se sjećam svojih kolegica iz vrtića (radim u dječjem vrtiću), samo sam rekla čuvajte mi blizance, u suzama nam priča Tina.

– Završila sam na psihijatriji, tamo su mi dali tablete, ispričala sam svoju priču i u jednom trenu dolazi mi muž i kaže: ‘Tina vraćamo se kući’. Taj povratak kući je u biti bila naša pobjeda, ističe.

– Da, to je bio poseban osjećaj kad ostaješ tu i onda misliš opet dalje ćeš se boriti i onda vjeruješ. Trebaš se boriti i nadati, nadovezuje se Višnja Vukić.

Iako je procijenjena na 120 tisuća, kuća im je 2008. prodana zbog duga Poreznoj upravi od 40-ak tisuća eura. Nagomilao se zbog lošeg poslovanja automehaničarske radione Mire Vukića.
 
– Ima moje krivice, ali samo sam tražio da mi se omogući da platim mjesečno tisuću, dvije, tri. Dakle koliko mogu, ali oni to nisu htjeli, i onda je išlo jako brzo, tako brzo da sam ja bi iznenađen. Sud jedan, jedna dražba, druga, treća, četvrta, prisjeća se Miro Vukić.

No, novac od prodaje nije otišao Poreznoj upravi, već banci, za kredit koji su kćer i zet digli za adaptaciju kuće. Deložirani su 8. studenog 2012., no istog su se dana vratili. A njihov slučaj je pro bono preuzeo odvjetnik Zvonimir Hodak.

– Nažalost, rješenje je bilo pravomoćno i na kraju opet jedino što nam je ostalo je, eto, da prihvatimo cijenu i otkupimo našu kuću, pričaju Vukići.

Spontano je za obitelj Vukić krenulo i skupljanje donacija, organiziran je i humanitarni koncert.

– Donacija je krenula javno, uplata je bila iz svih dijelova Hrvatske koliko je tko mogao i stvarno zahvaljujem svim ljudima ovim putem koji su uplatili ikakav iznos da bi nama pomogli financijski u svemu tome, kazala je Tina.

Digli su i kredit i za dvostruko veću vrijednost od koje je prodana – 80 tisuća eura, čime su kupili kuću u kojoj žive desetljećima.

Cvjetkovići si to nisu mogli priuštiti. Nemaju dom, a u pomoć su im uskočili dobri ljudi.

– Onda je jedan susjed rekao: ako nemaš gdje, možeš k nama. Evo hvala tom čovjeku i tim ljudima koji su bili uz nas. Njemu je to bio trenutno slobodan prostor, trebao mu je, a mi smo nakon nekog vremena izašli i sad smo isto tu zahvaljujući dobroti ovih ljudi i ovdje se nameće potreba da odemo, jer će danas sutra i njima zatrebati ovaj prostor. Daklje isključivo sve ovisi o dobroj volji, ističe Tomislav Cvjetković.

O svom su slučaju obavijestili sve moguće institucije, dobili su riječi utjehe, ali samo to.

– S time da sam dva puta nakon deložacije zaskočila gradonačelnika. Svaki put je rekao odmah danas, vidjet ćemo se, riješiti problem, nikad ga nismo riješili, ističe Marija Veronkica Cvjetković.

Uz školu i studije djeca Marije i Tomislava studentskim poslovima pomažu kućni budžet. Tomislav nema stalni posao, a Marija sve ove godine, svakodnevno, brige i probleme prije odlaska na radno mjesto mora ostaviti po strani.

– Mislim da mi je Gospodin nekako dao snagu da se mogu nositi sa svime time što mi se događa. I zaista kad prođem ova vrata, nema više deložacije, nema više nikakvih problema. Ova djeca nisu ničemu kriva, dapače oni nisu izvan svega toga, jer su svjesni što se njihovoj učiteljici dogodilo, ali tu jedna ljubav i toplinu koju su mi pružili sa svojim roditeljima, to je nešto nenadoknadivo, tvrdi Marija Veronkica Cvjetković.

Dok traže rješenje, novi vlasnik njihove kuće tuži ih i traži 350 tisuća kuna za vrijeme koje su u njoj proveli nakon dražbe, a prije deložacije. Uzdaju se da će Vrhovni sud vratiti na početak, ali to bi moglo potrajati godinama. Pa i Marija i Tomislav, oboje visokoobrazovani, razmišljaju i o odlasku iz Hrvatske.

– Ja sam si dala još neke dvije godine vremena, a nakon toga mi već razgovaramo i gledamo opciju da odemo van, ako ne riješimo stambeno pitanje. Nama je sad primarno rješavanje stambenog pitanja, da konačno nemamo na četiri adrese stvari, otkriva Marija Veronkica.

S godinama sjećanja na mučne deložacije ne blijede ni u Zadru ni u Zagrebu. Ali život ide dalje…

– Sada je puno mirnije nego što je bilo prije pola godine, godinu dana, valjda smo se pomirili, ne pomirili nego prihvatili situaciju takvom kakva je, objašnjava Tomislav Cvjetković.

– Na svima nama su ostale posljedice, ali živimo u nekom miru,barem to, da znamo da nam nitko neće doći na vrata, ističe Višnja Vukić.

Svatko za svoje dugove treba odgovarati. No niti je svaka deložacija ista, niti je bezuvjetno prihvatljivo, u zemlji kojoj prijeti demografska katastrofa da – deveteročlane obitelji izbačene iz jedinog doma – ovise isključivo o pomoći dobrih ljudi.