Općina Bibinje bila je domaćin i suorganizator tribine sjećanja na Franka Lisicu, u organizaciji Udruge Prvi hrvatski redarstvenik Zadarske županije i Udruge Specijalne policije Poskoci, održane u utorak navečer u atriju Osnovne škole Stjepana Radića. Gotovo dva puna sata trajala je tribina posvećena sjećanju na Franka Lisicu, pripadnika specijalne policijske postrojbe i prvu žrtvu zadarskog kraja u Domovinskom ratu, poginulog 2. svibnja 1991. godine, prije 26 punih godina na brdu Štrkovača iznad Polače. Vrijeme je proteklo, a sjećanja na Bibinjca Franka su i nakon 26 godina još živa, kao da je sve to bilo jučer. Uz dobro osmišljen program onih koji su svojedobno bili prvi na braniku Domovine, red stihova, red pjesme i nadahnute uvažene govornike te pokoju suzu za svu ratom pokošenu mladost , organizatori su prvi i danas, kada se treba prisjećati minulih dana i godina, još jednom časno ispunili svoju zadaću.
Tribina je bila odlično posjećena. Ovom prigodom govorili su dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, general Marko Lukić i na kraju bibinjski načelnik Bruno Bugarija. Svoje pjesme posvećene Franku Lisici čitali su Šime Lisica iz Bibinja i Ante Nadomir Tadić Šutra iz Knina. Nastupili su bibinjski slavuj Ivica Sikirić Ićo s klapom Bibinje, kojima se u pjesmi „Croatio iz duše te ljubim“ u pjevanju pridružio legendarni Tomislav Bralić, kao i svi nazočni. U prostranom atriju bibinjske škole natiskalo se nekoliko stotina ljudi, među njima Frankova braća i sestre, majka i brat poginulog dozapovjednika specijalne policije Dragana Žunića, rodbina i prijatelji poginulih, predsjednik Udruge Prvi hrvatski redarstvenik Zdravko Lončar, načelnik PU zadarske Neven Paškvalin, inicijator tribine Milan Nimac, učenici zadarske Gimnazije Vladimir Nazor, kao i brojni drugi.
– Franko je bio dobar čovjek, istinski vjernik, vjeran svom narodu i svojoj domovini. Makar je imao kratki životni vijek, ostavio je znakovit trag kao sasvim običan 23-godišnji mirni mladić, koji je katkad znao napisati poneki stih, baviti se sportom, pa čak zaviriti znalački i u političke konotacije ondašnjeg doba, govorio je uvodničar Mihovil Mijo Brkić s Radio Benkovca, pošto je pročitao ulomak dnevnika koji je Franko Lisica vodio na bojišnici.
„Josip Jović je prvi, on je naš putokaz, on je naš motiv…On je otišao na Uskrs, ali on ostaje, ostaje duboko u srcima Hrvata kao onaj koji se nije plašio i svoju krv ugraditi u temelje nove Hrvatske.“, napisao je Franko 14. travnja 1991. godine, tek dva tjedna prije svoje vlastite pogibije, kao da je slutio.
– Da je danas među nama imao bi 49 godina i tko zna tko bi i što bio. No, nažalost nije tako, ali mi smo tu kako bismo vratili sjećanje na ovog hrabrog viteza, naglasio je uvodničar Brkić nakon što se prikazao 15-minutni dokumentarni film o Franku Lisici.
Dr. sc. Ante Nazor zahvalio je organizatorima što su, kako reče, Hrvatskom memorijalno dokumentacijskom centru Domovinskog rata ukazali tu čast da mogu uveličati ovo sjećanje na najbolje sinove Hrvatske, kao što je bio Franko Lisica, kao što je bio Dragan Žunić, kao što su bili svi oni koji su početkom ’90.-ih imali hrabrosti stati u obranu Hrvatske kada joj nitko nije davao ni najmanje šanse.
– Dokumenti pobunjenih Srba u Hrvatskoj jasno pokazuju da su, na dijelu teritorija koji će kasnije proglasiti svojom državom, oni već u svibnju 1991. godine u gotovo stopostotnom broju odlučili da će tzv. Krajina biti dio Srbije, govorio je dr. sc. Ante Nazor, povjesničar i ravnatelj HMDCDR-a.
Pritom podsjeća kako je vođa „krajinskih“ Srba, psihijatar Jovan Rašković, još u siječnju 1991. godine istima obećavao: „Vrlo brzo, najkasnije za nekoliko mjeseci, za tri mjeseca imat ćemo Veliku Srbiju!“, a dva mjeseca potom Milošević im poručuje kako je legitimno pravo da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i „Ako treba da se tučemo, Bogami da se tučemo.“ Da ratnohuškački „izleti“ srbijanskih dužnosnika ’80. – ih godina nisu bili bezazleni svjedoči činjenica da je 2. svibnja 1991. godine, ubrzo nakon govora Milana Paroškog na mitingu u Jagodnjaku 21. travnja 1991. godine u kojem je poručio „da je to srpska teritorija“ i da se svatko tko kaže suprotno može „ubiti kao ker pored tarabe“, u Borovu selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca, a u zaleđu Zadra hrvatski policajac Franko Lisica – ističe dr. sc. Nazor.
– Tvrdnja kako je Goran Alavanja prvi poginuli hrvatski redarstvenik nije točna. Centar je u posjedu dokumenta koji dokazuje kako je Goran Alavanja prešao iz Biograda u Benkovac, na teritorij zajednice srpskih općina jer nije htio nositi hrvatski grb. Prvi poginuli hrvatski policajac je Josip Jović ubijen 31. ožujka 1991. godine u Plitvicama na „krvavi Uskrs“, poručio je dr. sc. Nazor.
Nastojanje da se Domovinski rat prikaže kao „građanski rat“, govori dr. sc. Nazor, pokušaj je zamagljivanja činjenica.
– Riječ je o osvajačkom ratu s ciljem pripajanja Srbiji znatnih dijelova Hrvatske, a potom Bosne i Hercegovine radi ostvarenja glavnog cilja velikosrpske politike da „svi Srbi žive u jednoj državi“, zaključio je dr. sc. Ante Nazor.
Na tribini je prilično emotivno govorio i Marko Lukić, umirovljeni general Hrvatske vojske, koji je kao 28-godišnjak bio prvi zapovjednik Antiterorističke jedinice, savjetnik dr. Franje Tuđmana i vojno-policijski koordinator za izradu programa osposobljavanja hrvatskih redarstvenika.
– Gospodo, ne bismo danas sjedili ovdje da nije onda bilo ovih mladića, prvih hrvatskih redarstvenika, a na nama je da poštujemo te mlade ljude koji su svoje živote ugradili u Hrvatsku!
Prvi hrvatski redarstvenik stvoren od ljudi velikog hrvatskog srca, njih 1 780 mladića, bez velikog borbenog iskustva, svakodnevno se obučavalo za elitne postrojbe policije, prošli su prve okršaje preko Petrinje, Pakraca i Plitvica.
– Od tadašnjih 1 780 specijalaca više od polovice dalo je živote za Hrvatsku, a veliki broj preživjelih su danas invalidi. Prva zapovjed bila je za pomoć narodu Kijeva s tri helikoptera, a svi znate tko je odigrao ulogu u tim trenucima, avioni JNA. No na moje pitanje tko želi na prvi zadatak u tri helikoptera, njih 1 780 bilo je spremno za prvu zapovijed, a to govori o prvom hrvatskom redarstveniku, naglasio je Lukić, prvi predsjednik stranke Zajedno za Hrvatsku osnovane 2012. godine.
Dok je bio na funkciji pomoćnika ministra policije, Lukić je preživio i tešku prometnu nesreću na autocesti Zagreb – Karlovac. Na istom mjestu je s 18 godina poginuo njegov sin.
– Danas ne smijemo dopustiti poniženje hrvatskih branitelja i da od njih naprave teret državi i ne dopustimo da nam drugi pišu našu povijest!, zaključio je general Lukić.
Na koncu se, kao posljedni govornik na tribini, nazočnima obratio bibinjski načelnik Bruno Bugarija. Tijekom svog obraćanja i zahvale braniteljima koji su ugradili svoje živote u temelje države Bugarija na ovom prilično emotivnom skupu nije mogao suspregnuti suze.
