Tonči, ne mogu ti zabraniti da radiš taj film, ali nemoj me petljati u to, rekao je Ante Gotovina Tončiju Vrdoljaku . Večernjakov novinar, koji je prvi objavio tu priču, objašnjava da je rečenica izrečena u polušali. Napola, dakle, nije šaljiva. Ante Gotovina ustrajao je u tome da s filmom ne želi imati nikakve veze. I prije dvije godine, kad mu je Vrdoljak prezentirao projekt, rekao je isto: “Film je tvoja stvar, ali neću sudjelovati u tome…”.
Potom je režiseru dopustio da “raspolaže postojećim i dostupnim materijalom”, no postojeći i dostupni materijal je, najblaže rečeno, proturječan, pa je Vrdoljak de facto osuđen na romansiranu biografiju Nenada Ivankovića “Ratnik”. Usto, sam Vrdoljak rekao je da se film neće baviti politikom, što ne zvuči obećavajuće…
To, naime, znači da se unaprijed odrekao važne polovice Gotovinina života. Prilično je jasno zašto Vrdoljak bježi od toga – bilo bi nezgodno pustiti u filmu događaje koji su odgovornost njegove stranke za generalovu sudbinu kondenzirali u čuvenim Šeksovim riječima ” locirati, uhititi, transferirati “, no još je gore što je iza te fraze stajao ne samo HDZ nego i cijeli državni vrh, na što se Šeks puno puta vadio.
Tad bi se morao pozabaviti i detaljima o tome tko je Haagu dostavio spise koji su trebali poslužiti kao krunski dokaz protiv Gotovine (tzv. Brijunski transkript), što mu ne bi trebalo jako smetati jer je riječ o Mesiću, no odmah potom morao bi objasniti tko je Haagu dostavio tonski zapis Brijunskog sastanka Franje Tuđmana s grupom generala prije Oluje… A to već zvuči lošije jer je riječ o Karamarku . Kako je izgledao Gotovinin bijeg, gdje se skrivao? Sve su to i danas tajne, koje ne stoje pod embargom bez razloga. Zaobiđe li Vrdoljak politiku, morat će dignuti ruke i od prikaza Gotovininih francuskih epizoda, koje su bez politike neobjašnjive (tajne službe, sukobi sa zakonom, Le Pen, vojne akcije u egzotičnim državama…) Legija stranaca , naime, nije Vojska spasa. Film nema političke dimenzije da raspravljamo o tome tko ga je izručio i slično. Govorimo o životu jednog čovjeka koji je vrlo zanimljiv, rekao je Vrdoljak Večernjem listu.
No što je, ako zanemarimo političke kontroverze njegova života, uopće “zanimljivi sadržaj”? Ima li takav postupak veze s filmskom umjetnošću? Što može donijeti film o čovjeku oko čijeg se života koncentrirao sav politički život Hrvatske, tijekom cijelog jednog desetljeća, ako pobjegnemo od politike? Pa sam ulazak Hrvatske u Europsku uniju bio je uvijek, usko i izravno, vezan za slučaj Gotovina. Gotovina je prijevremeno umirovljen zbog politike, kao i ostatak generala koje je Mesić poslao u penziju. Uz to se pismo vezuju i nagađanja o pokušaju puča. Carla del Ponte nikad nije dolazila u Hrvatsku bez “požurnice” i ultimatuma za uhićenjem Gotovine. On je prvi moderni hrvatski hajduk, na njemu vidimo surovu narav politike, ali i ljude koji su lojalni čovjeku u kojeg vjeruju bez obzira na sve zamislive posljedice. I to je u današnjoj Hrvatskoj rijetkost. No Vrdoljaka sve to, čista dramska srž priče o Gotovini, čini se, ne zanima jer bi morao čačkati po osinjem gnijezdu…
Bez uvida u scenarij možemo, stoga, osnovano sumnjati da će se film svesti na podnaslov Ivankovićeve knjige, “pustolov i general”, ali treba dopustiti starome majstoru da nas demantira. U filmskoj povijesti Hrvatske Antun Vrdoljak nije bilo tko. On zna snimati filmove, pa mu možda uspije i ovaj eksperiment s hrvatskom verzijom “Oficira i džentlmena”. Autor knjige o Gotovini koja bi trebala stajati u bazi filma, Nenad Ivanković, dosta je pažnje poklonio generalovu ljubavnom životu. Detaljno je prikazao Gotovininu prvu ženu, Ximenu Dalel Soler . Gotovina ju je upoznao ‘80-ih. Djevojka je tad imala 17 godina. S njom se vjenčao i dobio kćer. U vrijeme “afere Gotovina” Ximena je hrvatskim novinarima rekla: “Meni je i dalje jako stalo do njega, mogu reći i da volim generala , ali iznimno poštujem njegovu obitelj i njegovu suprugu Dunju.”
U odlomku knjige Ivanković prikazuje kako se Ximena, bijesna od ljubomore jer je Gotovina u restoranu pogledao neku ljepoticu, “poput prestrašene vjeverice popela na stablo avokada” usred hladne noći, i tamo ostala satima. Prije bijega na drvo Gotovinu je zalila vinom. “Više nije rekla ni riječi, nije se odazivala da siđe, da će se prehladiti, da može pasti…”, piše Ivanković. Ximena nije htjela sići ni na molbe ni na preklinjanja, pa je očajni Gotovina otišao na telefon kako bi nazvao njenog djeda. On je shvatio situaciju i došao iz mjesta udaljenog 120 kilometara, a Ximena je i dalje bila na stablu avokada. “Ne znaš ti žene” rekao je Ximenin djed Gotovini , “ništa im neće biti, prije ćeš se ti razboljeti.”
Onda joj je nešto došapnuo pa je Ximena hitro sišla i za pola sata spavala “snom anđela”. Ivankovićeva proza obiluje takvim detaljima iz “bakina spomenara” i ne doima se kao literarni predložak koji će učiniti uslugu ozbiljnom portretu Ante Gotovine. Može li danas ozbiljnom obiteljskom čovjeku, uzgajivaču tuna, u neporočnom braku, uopće odgovarati takva erotsko-ratnička Ilijada ? Kako će na nju gledati Gotovinina, vrlo konzervativna, obitelj? Neće li sve nalikovati na sapunicu? Ljudi koji su vidjeli scenarij kažu da na kraju svake sekvence ide i neka domoljubna sentenca…
Nastavak ove priče pročitajte u Expressu…
