Luciano Klanac: “Ne želimo živjeti na Kalelargi bez duše, u gradu u kojem je buka jedina zabava, a obiteljski stanovi postaju apartmani”
Možemo li biti sigurni da će današnja mladost sa sjetom pjevušiti dobro nam znanu “Kalelarga moja radosti tu san proveo najljepše dane moje mladosti?” Ili je pak vjerojatniji onaj scenarij kako je neće ni razumjeti jer šetnje, okupljanja i “ćakule” na glavnoj ulici kao autentičnoj urbanoj formi svakog velikog grada, ovdje je odavno postalo besmisleno.
Ekspanzivnom uništavanju povijesnog i kulturnog identiteta u srcu drevnoga grada svjedoci smo već duži niz godina.
Ponudu koja bi predstavljala i promicala lokalnu baštinu zamijenila je ona bezizražajna i monotona, čiji je jedini cilj ostvarivanje što većeg profita na što većoj potrošnji užurbanih prolaznika.
Udahnuti dušu grada punim plućima, gotovo je nemoguće…
Na tu problematiku upozorava novoizabrano vodstvo MO Poluotok HSP AS na čelu s predsjednikom Lucianom Klancem.
– Ponudom na Kalelargi smo ogorčeni. Sve je svedeno na objekte jednostavnih usluga. Osim što nema autohtone ponude, doima se kao da se prostori dijele bez ikakvog plana oživljavanja glavne ulice. Banke, pekare i pizza cut objekti nisu primjereni destinaciji kakva želimo postati, kaže Klanac.
Kroz svoju definiciju grad pruža veće mogućnosti za izbor načina života i zabave kako mladih ljudi, tako i stanovništva u poodmaklim godinama života. U našem primjeru, nažalost, forma je to tek zarobljena u nekom udžbeniku, obzirom u praksi Poluotok svojem stanovništvu za razonodu nudi tek mnogobrojne ugostiteljske objekte lišene kreativnosti, domišljatosti i posebnosti.
Glavni konkurentski adut je buka, što veća razina decibela i dulje radno vrijeme.
Naizgled banalan problem, ostavlja duboke sociološko kulturne promjene čijih ćemo posljedica tek postati svjesni.
– Drago nam je da ljudi privređuju, nikomu ne želimo uzeti kruh, ali red mora postojati. Neki od frekventnijih lokala preko zime rade do kad hoće, policija zatvara oči pred tim problemom. Basevi privatnih kafića nalaze se na stambenim zgradama, tende se montiraju na njihove fasade. Možete samo zamisliti kako se glazba od jutra do kasno u noć čuje. Kad je sezona svi mi znamo progledati kroz prste i biti tolerantni, ali narušavanje normalnog života tijekom cijele godine ljudi koji tu stanuju, dižu se na posao, imaju malu djecu, ne možemo tolerirati. Valjda mora postojati neka granica, zakonom propisana razina decibela koje se mora pridržavati? I što se događa? Ugostitelji gledaju profit, nadležne službe ne reagiraju i ljudi su primorani prodati svoje stanove. Masovno napuštaju Poluotok.
Je li Zadar svom lokalnom stanovništvu “majka ili maćeha”? Brine li o njegovim potrebama osiguravajući uvjete za lagodniji i kvalitetniji način života?
Zabrinjava li gradske oce permanentna depopulacija Poluotoka, trend pretvaranja obiteljskih stanova u apartmane, njegova prenamjena u isključivo turističke svrhe koja dolazi kao tihi ubojica starogradskih vrijednosti, kako onih povijesnih, tako i društvenih.
– Osim prije spomenutog problema, progovorio bih i o onom parkinga. Na 4 tisuće stanovnika, koliko sada broji Poluotok, na raspolaganju je 1.350 parkirnih mjesta. Kao stanari, nemamo nikakvo prvenstvo parkiranja, niti primjerice područje koje bi bilo rezervirano isključivo za nas. A uredno plaćamo mjesečnu kartu…
Uz žive spomenike prošlih vremena, moderno smo središte postali i jedinstvenim arhitektonskim zdanjima Pozdrav suncu i Morske orgulje. No lokalna samouprava, prema mišljenju Klanca, vodi potpuno krivu politiku upravljanja ovim privlačnim instalacijama koje nas otvaraju svijetu.
Umjesto da ekonomski iskoristimo snagu brenda, kako u ovom, tako i u brojnim drugim primjerima, izložili smo ih propadanju i devastaciji, istovremeno bazirajući izvore zarade na monotonoj ponudi bez identiteta i priče.
– Treba se uvesti naplata pristupa Pozdravu sunca i Morskim orguljama u turističkoj sezoni. Nigdje u svijetu pristup takvim atrakcijama nije besplatan. A kod nas su ovi moderni simboli grada bez zaštitara, neočišćeni, svako malo devastirani…