Lice i naličje Luke Modrića: Priča o najboljem hrvatskom nogometašu priča je o Hrvatskoj, u kojoj je sažeto sve dobro i loše

Sigurno ste čuli onu anegdotu o prvim kostobranima Luke Modrića, koji su navodno bili drveni i proizveo ih je njegov otac Stipe. Znate i da je s obitelji proveo djetinjstvo po prognaničkim hotelima u ratnom vihoru, a kuća im je zapaljena. Njegov djed, po kojemu je Luka dobio ime, ubijen je nenaoružan nedaleko od kućnog praga u Zatonu Obrovačkom. Taj isti Luka Modrić, koji je svoje formativne godine proveo obilježen ratnim strahotama, dospio je na naslovnicu World Soccera, jednog od najcjenjenijih nogometnih magazina na svijetu. I to mu nije ni prvi put.

Realno, na tu ga naslovnicu nije dovelo teško djetinjstvo, nego činjenica da je jedan od najboljih nogometaša na svijetu. Bez toga da je izabran u momčad godine po izboru UEFA-e, bez toga da je dvaput biran u FIFA-inu momčad godine, bez da ga je ESPN proglasio najboljim centralnim veznim igračem na svijetu, priče ne bi bilo.

Bez Modrićeve nogometne veličine, široj bi javnosti djed Luka bio samo broj u statistici zločinački ubijenih civila, kućno zgarište bi bilo još jedno u nizu sličnih, a drvodjeljsko umijeće oca Stipe ograničeno na popravljanje ormara u nekom bezličnom dalmatinskom prognaničkom hotelu. Na naslovnici bi se šepurio netko drugi. Ovako, Luka je dio priče kakve producenti iz Hollywooda plaćaju suhim zlatom.

Nema potrebe da pišem o tome kakav je Modrić igrač. Uz sve već spomenuto, kapetan je reprezentacije i ključni igrač Real Madrida u osvajanju dvije Lige prvaka. Te su reference dovoljne da, premda će nekima to zvučati kontroverzno, Luka Modrić bude najbolji hrvatski nogometaš od samostalnosti.

Zvonimir Boban je bio fantastično važan kotačić u moćnom AC Milanu, ali nikad nije odigrao sezonu s više od 36 nastupa u svim natjecanjima. Modrić u Realu ima dvije sezone s preko 50 utakmica, a otkad je otišao iz Dinama, samo je u dvije sezone imao manje od 40 nastupa. Ako se već ne možemo dogovoriti je li najbolji, složit ćemo se da je, bez ikakve dileme, među top tri. To je priča koju bi holivudski režiseri stavili prije odjavne špice, u sporim titlovima koji se prikazuju ispod dječaka s drvenim kostobranima koji vježba centaršut vanjskim felšom kojim će riješiti finale Lige prvaka.

Iza tog još nenapisanog scenarija stoji prava priča.

Priča o Luki Modriću je priča o Hrvatskoj, priča koju trebate pričati svojoj djeci dok ih odgajate u ljude. U jednom nogometašu je sažeto sve dobro i loše, tako pojednostavljeno. Gotovo kao karikatura ili Ezopova basna koju pričate djetetu da shvati dobro i zlo na prenesenom primjeru.

Luka nikad nije bio zvijezda. Znate i sami koliko imamo onih koje su mediji napuhali u nogometne veličine još debelo prije njihova prvog brijanja. Dječaci koji su toliko talentirani da je to nemoguće ne vidjeti pretvarani su u priče za naslovnice; što iz menadžerskih pobuda dizanja cijene, što iz čistog manjka materijala za popuniti stranicu u rubrici prije tiskanja novina. A time im je učinjena medvjeđa usluga, jer nitko u kadetima ili juniorima ne može biti gotov proizvod kakvima su predstavljani. Ta djeca u zelenoj dobi čitaju o sebi kao o zvijezdama, a nošenje s time zahtijeva zrelost kakvu nijedan maloljetnik nema. Modrić je bio pošteđen toga.

Dapače, start karijere obilježio mu je hladni odnos stvarnog svijeta prema njegovu talentu. Obično se priča kako ga je Hajduk odbio jer je bio mršav. Zapravo, nakon što ga je otac zajedno s Mariom Grgurevićem odveo u Split, Hajduk ga je uzeo na nekoliko turnira, između ostalih i u Italiju. Problem je bio što su ga vratili natrag jer su mislili kako on neće nigdje. Prevarili su se.

Tomislav Bašić odveo je Luku u Dinamo, ali i ondje je dobio sličan tretman kao i u Hajduku. Nije prepoznat kao zvijezda i veliki potencijal nego je poslan u Zrinjski, u kojem je sa samo 18 godina bio proglašen za igrača lige. Možete o Premijer ligi Bosne i Hercegovine misliti što hoćete, ali to nije baš pogodno okruženje za tehnički potkovanog i fizički inferiornog tinejdžera. Samo, izgleda da ovom tinejdžeru to nitko nije rekao, s obzirom na to kako se poigrao s konkurencijom.

Ipak, ni to nije bilo dovoljno za Dinamo, gotovo pa jednako kao što ni Hajduku turniri po Italiji nisu bili dovoljni. Poslali su ga na drugu posudbu, ovaj put malo bliže, nadomak Maksimiru – u Zaprešić. Za mladića, u jako nezreloj dobi, previše je to poruka da se vrati malo kasnije. Toliko odbijanja i nepovjerenja može slomiti volju i najjačima, ali Luka Modrić se nije predao. Zapeo je još jače, dokazao se u Interu, izborio za priliku u Dinamu i istisnuo sve poluproizvode koji su mu bili pretpostavljeni.

Cijeli tekst pročitajte na portalu Telesport.