U sedam ujutro 31.1. ispred mog stana došao je pun kombi policije. Bilo je pet policajaca u uniformi, dva krim inspektora, tri socijalne radnice i sudska ovršiteljica. Došli su po moju djecu. Policija je pokucala na vrata i rekla mi o čemu se radi. Moja djeca su vrištala, plakala, držala se za mene i zapomagala kako žele da ih se ostavi s mamom, a policija ih je od mene uzela nasilnim putem i potrpala u kombi, priča za Vijesti.hr Rozmeri Orešković.
Djeca su otišla bez ičega – bez doručka, bez odjeće, knjiga, sin mi nije popio propisanu terapiju, opisuje to jutro gospođa Rozmeri.
Naime, ovoj majci je krajem siječnja oduzeto troje maloljetne djece temeljem sudske odluke. Gospođa Rozmeri nije znala da će se ovrha dogoditi 31.1. Kaže kako je rješenje za ovrhom djece bilo izdano 18.1. te kako ga je trebala dobiti, no ono nije stiglo do nje niti do njene odvjetnice.
Razlog oduzimanja djece su nemar majke, gospođe Rozmeri – tako je presudio Općinski sud u Gospiću, a ravnateljica Centra za socijalnu skrb koji je odveo djecu, Nikolina Devčić, rekla je da se mora postupati po odluci suda.
– Centar uvijek primjenjuje najblaže mjere, a tek ukoliko potrebne promjene nije moguće ostvariti na taj način, predlaže se ovakva sudska mjera, a sve sukladno Obiteljskom zakonu, tvrdi ravnateljica centra. Priča gospođe Rozmeri, ipak, počinje još 2004. godine kada joj je oduzeto prvih petero djece, iz braka s istim čovjekom. No, danas je jedina razlika jer su rastavljeni.
– Ne znam zašto su mi tada uzeli djecu. Prema svim rješenjima sve je bilo u redu, kao i sada. Djeca, koju su nam prvi put uzeli, bila su dvije godine u udomiteljskoj obitelji, da bi preko noći bili dati na posvajanje, priča gospođa Rozmeri.
Nakon toga, 2015. godine, prvi put je pokrenut postupak za ovršavanjem njene troje preostale djece, no uz pomoć odvjetnice, sudskim putem je uspjela odgoditi ovrhu. Razlog oduzimanja djece bio je isti kao i sada – gospođu Rozmeri se optuživalo za nemar prema djeci.
– Njezin slučaj nije takav da bi joj se trebala oduzeti djeca. Ona s njima živi jednostavno, malo preskromno za naše uvjete i nema neke velike edukativne sposobnosti, ali je ipak njihova majka, smatra njena odvjetnica Ljiljana Penavić.
Odvjetnica dodaje kako se gospođu Rozmeri optužuje da nema kontrolu nad djecom, a ni autoritet.
– Oni je na neki način optužuju za nemar. Prije se u starom zakonu navodilo što bi točno značilo zanemarivanje djece. Danas se u Rješenju navodi da se radi o tome da su djetetu ugroženi razvoj, zdravlje i život bez da se pritom navodi što to točno podrazumijeva, tvrdi Penavić.
Priča dalje odvjetnica Penavić kako je Rozmeri tada dobila mjere prema kojima je morala ići na radionice za roditelje, a ona je dodatno tada tražila da se njenu djecu, ako je ikako moguće, uključi u neku od radionica. Tada joj je rečeno kako neće neki socijalni radnik ili psiholog doći iz Senja samo zbog nje. Ipak, njezina djeca su postigla napredak u školi, kaže Penavić.
– Postoje službene bilješke razgovora s pedagogicom škole u kojima se vidi napredak sina gospođe Rozmeri. Kažu da je dečkić umiljat, da pozdravlja sve, objašnjava Penavić.
I sve se činilo kao da ide dobrim putem, ali sam početak ove godine za gospođu Rozmeri donio je drugačiju priču. Djeca su joj oduzeta, a odvjetnica kaže kako je protiv majke donesena prvostupanjska presuda prema kojoj se pokreće postupak za izricanjem mjere oduzimanja prava na stanovanje roditeljima s djecom i povjeravanje udomiteljskoj obitelji.
Na presudu je uložena žalba s obzirom da rješenje o ovrsi djece gospođa Rozmeri nije dobila, tvrdi odvjetnica koja nam je i predočila svu papirologiju vezanu uz žalbu i odluku suda. Odvjetnica također ističe kako je prilikom udomljavanja djece došlo do propusta centra jer udomiteljica nije znala da Rozmerin sin ima ADHD i da treba osobnog asistenta na nastavi te da njena kćer ima toksoplasmozu.
– Nisam proučavala način rada Centra, ali sam uvjerena da oni moraju obavijestiti udomitelja o specifičnosti dijagnoze djece koja se udomljuju. Oni su napravili upravo suprotno i iskrcali djecu bez da su udomiteljici objasnili išta, a to mi je rekla gospođa Orešković. Postupak je očito vođen s ciljem da se ukloni djeci i vidi se da on nije u interesu dobrobiti djece, kaže Penavić.
Ravnateljica centra nam je rekla kako je centar bio upoznat s potrebama djece i da su sve informacije o djeci proslijeđene osobi koja je uzela privremenu brigu o njima. Penavić objašnjava kako se sada samo može pokušati pokrenuti postupak za povratak djece te da je glavni apsurd priče što se djeca gospođi Rozmeri mogu vratiti kada im se poboljšaju životni uvjeti.
– Recite mi kako će se procijeniti jesu li se poboljšali životni uvjeti ako djeca nisu s majkom? Pa Rozmerina djeca su bila daleko od toga da bi im bio ugrožen život ili zdravlje, tvrdi Penavić.
Ovu smo nejasnoću pokušali razjasniti u razgovoru s dr.sc. obiteljskog prava Brankom Rešetar, koja kaže kako se u Pravilniku o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta navode čimbenici prema kojima se može odrediti je li djetetu ugrožen život ili zdravlje.
– U Centru za socijalnu skrb postoje psiholozi i socijalni radnici koji moraju napraviti procjenu jesu li djeci ugroženi život, zdravlje i razvoj. U Pravilniku o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta navode čimbenici razvojnog rizika djeteta koji se tiče roditelja, a tu listu nisu sastavili pravnici, već upravo socijalni radnici i psiholozi. Broj svih procjena nosi određene bodove prema kojima se može vidjeti je li ugrožen život, zdravlje ili razvoj djeteta, objašnjava Rešetar i dodaje kako se radi o veoma kompleksnim i kompliciranim stvarima.
Neki od čimbenika su, prema pravilniku, vrlo loše materijalne i stambene okolnosti, izostanak materijalne, emocionalne i organizacijske podrške proširene obitelji rodbine i prijatelja, nerazumijevanje razvojnih i emocionalnih potreba djece, neodgovarajući odgojni postupci i odnos prema djeci.
Uza sve presude, gospođa Rozmeri smatra da je još jedan od razloga što su joj djeca oduzeta i njen bivši muž. Tvrdi kako upravo on centru šalje anonimne dojave jer želi dobiti stan u kojem ona živi tako da prvo smjesti djecu u dom, a nju istjerati iz stana.
Njen bivši muž je, naime, kao branitelj dobio stan u Ličkom Osiku i tvrdi kako se stan vodi na njega. No, odvjetnica gospođe Rozmeri opovrgava te tvrdnje te dodaje kako su prema Zakonu o područjima od posebne državne skrbi ona i njen bivši suprug te živuće dijete suvlasnici stana.
– Trenutno smo i u postupku utvrđivanja prava suvlasništva, a suprug gospođe Orešković to ne može shvatiti, rekla je Penavić. Kontaktirali smo i bivšeg supruga gospođe Rozmeri da nam da svoje viđenje na situaciju, no on je rekao kako “nema što komentirati”.
Gospođi Rozmeri, na kraju, predstoji borba za vraćanje djece. U ovoj teškoj životnoj priči i kompleksnoj obiteljskoj i pravnoj situaciji najveće su žrtve djeca, a o njihovoj sudbini te činjenici hoće li se ona moći vratiti majci ili će biti dana na udomljavanje kao i do sada odlučiti će sud.
