S pogledom na prošlost koje se uvijek rado volimo prisjetiti; Ako Zadar propadne, to neće biti zbog njih…

Gubilo se, ali nikada ovako. Zadar je nekoć gorio, još sve do nedavno. I opet bi, da je sve u redu. A nije. Već dugo ne stoji kamen na kamenu, kao što bi trebao. Iako, pokoja pobjeda tu i tamo baci zrno lažnog sjaja. I bilo bi tada dobro, sve dok prosječan navijač ne bi izašao iz dvorane. Često otužno prazne, jer više ni oni najvatreniji ne dolaze na svaku utakmicu. Ima ih puno, igraju se radnim danom, prijenos je na televiziji… Ne, ne… Ništa od toga nikada do najnovijeg vremena navijaču s tribina Jazina nije bio problem. Po pričama iz košarkaških krugova – ništa nije bilo svetije od utakmice. Bila je to referentna točka u tjednu, baš poput blagovanja ribe petkom ili nedjeljne mise. Nešto što je bilo. Čini nam se davno…

Gledali smo Zadar u Beogradu, ili bolje da kažemo – ono što je od Zadra ostalo. Vidjeli smo malo, a ne bi mogli ni to, da se domaćin gospodski, onako kako priliči velikim ekipama, nije udostojio. Košarkaški klub Crvena zvezda napravio je veliku stvar time što Zadrane nije unakazio sa – sto poena prednosti. A mogao je. Ljudi moji, mogao je. Bez imalo muke, samo da je nastavio igrati onako kako je igrao negdje do 25. minute. Bilo je strašno, kosti su se ledile, a utezi na nogama iz minute u minutu bili sve jači. Suze na očima… A zašto? Stvar je vrlo jednostavna.

Za KK Zadar nema boljeg primjera od NK Hajduka ili KK Splita, preostalih dalmatinskih sportskih institucija. Ne postoje sličniji scenariji, ali i mogući obrisi kraja (jednog vremena), od splitskoga brata. Problemi su isti, stvar je u novcu kojeg nema. Nema ga ni Zadar, ni Hajduk, nije ga svojedobno imala niti Zvezda koju je baš Zadar prije šest godina dobio u ovom istom Pioniru. Samo, proračun crveno-bijelih tad je bio 500 tisuća eura, više no što je Zadrov danas. I barem će biti viši, sve do eventualnog novog rebalansa proračuna. I onda opet neće biti za plaće… I tako u krug, piše Sportarena.

JE LI MOGUĆE PROMIJENITI PLOČU?

Grad Zadar, očito je, više ne može namaknuti dovoljno sredstava za europsku razinu košarke kakvoj klub s Višnjika oduvijek teži. I ovo što se uspije isposlovati, previše je, makar ako na stvari gledate iz kuta proračunskog korisnika i poreznog obveznika u gradu. Komunalna davanja su velika, subvencija je, kako je napisao uvaženi kolega Branko Tabaku svom članku – premalo, a sve vjerojatno na uštrb te košarke koja izgleda tako kako izgleda. Je li uopće moguće povesti se za Hajdukovim primjerom i stvari prepustiti Tornadu, grupi koja živi uz klub ali trenutno svoju ljutnju kanalizira na krivi način i spram krivih osoba. Jesu li često prozivani direktori (Skroče&Skroće) uistinu jedini krivci za situaciju? Je li to i sam gradonačelnik?

Ne, ovo nije poziv navijačima Zadra da se po uzoru na Naš Hajduk organiziraju i kroz vrijeme steknu pravo upravljanja klubom, ali je jedan od mogućih nastavaka puta cjelokupne gradske košarke. Dotle, Zadar će tražiti sponzora kojeg je već mogao imati (Dogus…), i vrludati u magli. Eto i primjera Cibone kojoj je svaka zima unazad jednog desetljeća problem. U Zadru je već nekoliko puta bilo sporadičnih štrajkova, igralo se i treniralo bez kune i prevelikih eskalacija. Ako se taj dio priče promijeni, onda će klub biti u bezizlaznoj situaciji. Zato, dobro je dok se igra, barem i ovako kao jučer u Beogradu.

KAKO BILO JE NEKAD…

Ne možemo ne podsjetiti se, za početak lanjskog završnog turnira Krešinog i nacionalnog Kupa koji je organiziran u njegovoj dvorani. Duh Jazina, toga parketa na čiji se povratak jednom u budućnosti nadamo, bio je prisutan tog vikenda. Zadar je najprije srušio Cibonu samo jednom u nizu sjajnih partija Ante Delaša, a onda i dobrano namučio Cedevitu, tada umornu od nastupanja u elitnoj fazi Eurolige. Bio je to samo jedan od onih trenutaka kada su šljokice lažnog sjaja lebdjele nad dvoranom i klubom, brzo je uslijedio povratak u realnost.

Nekad se i onakva, “stara” Zvezda rušila na opću radost zadarskih navijača, ljudi koji bi baš sada morali uložiti dodatne napore za revitalizaciju košarke u gradu. Tko se ne sjeća Meeksove trice 2003., Johnsonovog i Brewerovog skalpa 2007…. Bilo je trenutaka za napisati feljton, nešto što možda neće tako brzo biti nadopunjeno. Zadar je na granama na kojima je Zvezda bila baš te 2011. godine. I onda, kako glasi geslo svakog navijača Partizana – onda se država umiješala. Ta je rečenica ostavljena na procjenu slobodnoj volji svakog pratitelja košarke.

Bila ona pod oznakom “državnog projekta” ili ne, zadarska košarka mora opstati. Šibenska je nakon “resetiranja” opstala, sinjska je na tankim nogama nakon neizglasanih proračunskih amandmana za “spas Alkara”, zadarska se trese. Iz tjedna u tjedan, nekad manje, nekad više. Predstečajna nagodba, dugovi iz prošlosti (12.5 milijuna kuna samo za predstečajnu nagodbu, ukupno na razini 20 milijuna kuna), lanci, uzde, okovi. A nigdje pomoći…

ŠTO KADA BI UPRAVA ZAISTA OTIŠLA?

Moja je malenkost posljednji puta na Višnjiku bila na dan prije Badnjaka, na praktički sporednoj utakmici sa Škrljevom. Prozivani dvojac sličnih prezimena sjedio je uz aut-liniju, vis-a-vis Tornadu koji se na dijelu gornjeg prstena rasprostro u obasipanju uvreda Skroči i Skroći. Ljudski, nije lagano slušati legitimne prohtjeve navijača za odlaskom, ali teško je i zamisliti scenarij suprotan od ovoga koji je na snazi sada, ukoliko bi se to uistinu dogodilo. Grad bi kadrovskom križaljkom odredio novu dvojicu “istih takvih” pa bi se u izvikivanju parola promijenila samo prezimena, analizira Sportarena.

Zadar dakle, kao košarkaška sredina, nikada neće propasti. Iz podneblja autora ovih redaka dolazi primjer “starog Kvarnera” koji na prijelazu iz prošlog u aktualno desetljeće morao biti ugašen. I nama su oteli taj, mitski klub. I nama su oteli Dvoranu Mladosti u kojoj je taj Kvarner znao zaprijetiti negdašnjem Partizanu – jugoslavenskoj reprezentaciji onoga vremena. Ako se, nedaj Bože, ali – ako se dogodi isto, Zadar će se vratiti još jači, baš kao što se vratio i Kvarner. U inat svima i svemu.

Promijenit će se vremena, reći će Boris Dvornik za ovu prigodu da će “svi carevi i kraljevi krepat’, ma Zadar živi vječno”. I neće pogriješiti.