Škabrnjanka Vesna Ražov Martini (42) i njezin suprug Vukovarac Boris (41) preselili su se iz Zadra i vratili se u Vukovar te tamo otvorili luksuzan smještaj od dva apartmana i sedam soba sa četiri zvjezdice, pišu 24sata.
U ravnici nekadašnjeg Panonskog mora oni su započeli posao za koji bi daleko više šanse imali na obali Jadranskog mora, s kojeg su otišli. No, mlada poduzetnička obitelj imala je viziju i naporno radila na njezinom ostvarenju te su zadovoljni sa svojom Villom Martini usred Vukovara. Danas joj i iz Zajednice obiteljskog turizma pri Hrvatskoj gospodarskoj komori odaju priznanje i nazivaju ih divnom pričom obiteljskog mikropoduzetništva, te im čestitaju na uspješnosti u danas teškim vremenima za biznis, pogotovo u gradu u kojem je život težak, a nezaposlenost velika.
Martini su, kažu nam, ostvarili svoje zacrtane ciljeve, no ne namjeravaju na tome stati nego priču i dalje širiti ponudom hrane. Njihov put bio je trnovit i pun prepreka, i onih poslovnih i onih osobnih, budući da su oboje supružnika preživjeli izgnanstvo iz svojih domova u jeku Domovinskog rata.
‘Rat u Škabrnji čini mi se kao san’
– Ja sam rođena u Zadru i živjela sam u Škabrnji do 1991. Imala sam 16 godina kad od projektila nisam s obitelji mogla izići iz kuće. Nismo se čak mogli spustiti u podrum, koliko su gusto granate padale. Nismo ni znali što se točno događa dok nam rođaci noću nisu došli s ratišta, šokirani što smo još u Škabrnji. Bio je 18. studenog i brzo su me s dvije starije sestre, pet godina mlađim bratom i roditeljima izvukli iz kuće i skrivajući se noću iza zaklona od paljbe projektila, doveli nas do ruba sela gdje su čekali kamioni da odvezu nas preostale iz okruženja. Vozili su nas o okolnim cestama budući da se na glavnoj prometnici pucalo na sve što se kreće, po ljudima, autima, kamionima.
Baka i djed su mi bili zarobljeni, ali na sreću, stigli su u Zadar s prvom razmjenom zarobljenika. I danas se svega živo sjećam, ali mi se sve to čini kao san, kao da to uopće nisam ja proživjela. Dovezli su nas do Zadra, a onda se otamo nismo mogli maknuti nekolio dana zbog granata. To mi je možda bilo još teže, jer smo u danu po nekoliko puta u neizvjesnosti odlazili do autobusnog kolodvora i natrag. Na koncu smo otputovali za Zagreb, ali smo se ubrzo vratili jer smo imali restoran i pansion u Sukošanu kraj Zadra, pa smo u njoj boravili tijekom rata – rekla nam je Vesna Martini.
Upoznali se u školi
Putovala je svaki dan u srednju školu u Zadar, koju je pohađao i Vukovarac Boris. Njegova je obitelj u Zadru imala stan prije rata te su se preselili na more nakon pada Vukovara, u kojem su živjeli. On je kao 15-godišnjak s godinu dana starijom sestrom došao kad su djecu izvlačili iz okupiranog grada, a njihovi roditelji stigli su u studenom 1991. Vukovarski teenager u Zadru je nastavio školovanje i upoznao buduću ženu.
– Družiti smo se počeli negdje na kraju milenija kad sam ja već radila u Općini Škabrnja, a upoznao nas je zajednički kolega. Tada smo se i zaljubili. Odmah mi je rekao “Znaš, ja ću ti se vratiti u Vukovar” pa mi je bilo jasno da moram i ja preseliti ako želim ostati s njim. To mi je bilo razumljivo jer su se svi moji prognani Škabrnjanci žarko željeli vratiti svojim kućama i ta mi je potreba bila nekako prirodna. Vjenčali smo se 2000. godine, a u Zadru su nam se rodile kćeri koji danas imaju 14 i 16 godina. Osmogodišnjeg sina rodila sam u Vukovaru pa voli reći da su on i tata Vukovarci, a mi cure Dalmatinke – smije se Vesna.
Poduzetnici u Vukovaru
U Zadru su imali stan i poslovni prostor kojeg su iznajmljivali. No prodali su i jedno i drugo i preselili u Vukovar 2002. godine.
– Već 14 godina živim u Vukovaru i još me ljudi pitaju kako to da sam doselila s mora. Nekad se i sama pitam, ali znam da nije bitno gdje si nego s kim si. Mom suprugu Vukovar je ostao u predivnom sjećanju, kao rodni grad pun života, grad njegove mladosti u kojem mu je bilo jako lijepo i ja to razumijem. Kad smo došli, nije nas baš tako lijepo stanje dočekalo i bilo je dosta mučno, puno neimaštine i problema. Cure su nam imale dvije godine i dva mjeseca, a sin još nije bio ni u planu. Borisovi roditelji ranije su se bavili ugostiteljstvom pa smo odlučili novac od nekretnina iz Zadra uložiti u posao.
Zgrada u centru grada koju su posjedovali bila je polusrušena i neiskoristiva te smo uklonili ostatke i krenuli zidati novu. Sagradili smo novi objekat s dva poslovna prostora, a često i sami sudjelovali u graditeljskim radovima. U jednom smo otvorili restorančić brze hrane i mini pekarnicu, a drugi smo iznajmili i od najamnine ulagali dalje. Ništa drugo nismo ni mogli jer je siromaštvo bilo veliko i jedino se jesti moralo. Dobro smo radili sedam-osam godina, otvorili smo i kantinu u gimnaziji, no u međuvremenu se došlo je do zasićenja u tom poslu. Godine su prolazile, bilo je uspona i padova i bilo je teško živjeti u Vukovaru, što zbog nacionalne podjeljenosti, koja se na sreću s godinama polako gubi, ali se još uvijek osjeti, što zbog opće neimaštine. Razmišljali smo čak i o preseljenju.
No prevladala je ta neka volja i želja mog supruga koji obožava živjeti u Vukovaru. On je došao na ideju da otvorimo prenoćište. Jer, imali smo veliki poslovni prostor koji je zjapio prazan, jer potkrovlje i kat zgrade nismo uspjevali iznajmiti, a baš u to vrijeme otvarala se biciklistička ruta podunavskih zemalja koja je prolazila kroz Vukovar – rekli su nam Boris i Vesna Martini.
Svako malo novi početak
Naravno, ljudi su ih pitali što im je u glavi, tko će im pobogu doći u Vukovar u turizam i slične stvari no dalmatinski dišpet i vukovarska upornost te zajednička pronicljivost, dali su rezultata.
– Prostor je već bio uređen za urede tako da nismo morali puno ulagati, samo namjestiti. Tako smo s nekim minimalnim sredstvima namjestili dva apartmana. Suprugu je sinulo da možemo uložiti i u sobe. Iskreno, ja sam mislila da će to biti promašaj. Ali nekako, Vukovar se počeo razvijeti u tom smjeru, takozvani “ratni turizam” je uzeo zamaha, dolazili su ljudi iz dijaspore, biciklisti, stranci na proputovanju do mora. Gotovo preko noći odlučili ući u novi posao i uložili sve u te sobe, digli kredit i krenuli u gradnju dodatnih soba. Sve smo sami osmislili i uredili. Razmišljala sam što meni osobno smeta kad dođem negdje na smještaj i pazila da sve to uzmem u obzir.
Moja obitelj u Sukošanu se bavi turizmom i ugosteljstvom pa sam znala nešto i o gostima i kako se ophoditi s njima. Kako smo imali uvijete za visoku kategoriju, pripazili smo koje sitnice trebamo zadovoljiti da dobijemo tu kategoriju i uspjeli smo. Nismo ulagali onako kako se to obično radi, da sav najgori namještaj ide u apartmane, nego smo pazili da su nam smještajne jedinice dobro opremljene, moderne i lijepe. Htjeli smo zadovoljiti ukus i potrebe više kategorije gostiju, od poslovnjaka do turista i u tome smo uspjeli. Uz to smo jeftiniji nego što bismo po kategorizaciji mogli biti i to je zaokružilo našu poduzetničku priču. Zadovoljstrvo nam je kad nam gosti kažu da nam sobe izgledaju bolje nego na slikama, zbog čega i imamo visoku ocjenu na internetskim turističkim portalima – kažu Martini.
S dva apartmana rade već tri godine, a sobe su im stare godinu dana. Cijela obitelj je u turizmu, jer kad stignu gosti, pomažu i djeca i djed i baka.
– Mi svako malo imamo neki novi početak. Nemamo mira i uvijek se nešto isprobava. Ako ne bude išlo s Villom Martini, morat ćemo osmisliti nešto novo – kažu nam poduzetna Škabrnjka s vukovarskom adresom i inovativni suprug vezan za rodnu grudu.
Fotografije provjerite na portalu 24sata.