U tijeku je Mjesec hrvatske knjige, kulturna manifestacija koja u Hrvatskoj promiče čitanje kao društvenu djelatnost i knjigu kao kulturno dobro, što je povod nedavnom gostovanju Milane Vlaović, hrvatske s spisateljice, novinarke, skladateljice i kolumnistice u Gradskoj knjižnici Biograd na Moru. Geslo je ovogodišnje manifestacije „Čitajmo sto na sat“, a poruka je Milane Vlaović biogradskoj publici: „Čitajte! Što god uzmete u ruke, čitajte. Dobro je uzeti u ruke i lošu knjigu, jer tada ćete znati prepoznati i koja je dobra. Samo čitajte.“ Milana Vlaović, kao djelo kojem se uvijek treba vraćati i čitati ovom prigodom istakla je „Kiklopa“ Ranka Marinkovića. Od domaćih autora voli čitati Miljenka Jergovića, Antu Tomića, Olju Savičević, Marinu Vujčić, od stranih Jeffreya Eugenidesa i Jonathana Frenzena, a nedavno je čitala „Bez straha“, razgovor dviju vodećih španjolskih intelektualki, benediktinske redovnice Terese Forcades i novinarke i magistrice sociologije Esther Vivas.
„Milana Vlaović koliko lijepa, toliko je i pametna, rekao bi Branimir Bilić onako patetično. Vi predstavljate jednu bolju Hrvatsku, ne zato što ste sve to što jeste, nego zato što ste poduzetnica.“, istakla je Jelka Sipina iz Gradske knjižnice Biograd na Moru kada je u svom pozdravnom govoru na samom početku književne večeri pozdravljala gošću knjižnice i nazočne.
„Baš sam danas imala jednu raspravu kako svi mi u Hrvatskoj imamo pomalo nezdrav odnos prema umjetnosti: umjetnici ne bi smjeli biti poduzetnici, oni bi trebali samo razmišljati o umjetnosti i valjda živjeti od zraka. Nekakva romantičarska slika koja je zapravo u stvarnosti prilično nemoguća, jer umjetnici isto moraju živjeti od nečega, tako da, ako ste me već predstavili na taj način, nemam ništa protiv.“, kazala je Vlaović u uvodnom dijelu.
U nastavku je Tihana Jurišić povela razgovor s gošćom. Rođena u Metkoviću, deset godina živjela u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj, danas živi u Zagrebu. Osim što je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, završila je četverogodišnju edukaciju iz integrativne psihoterapije, a stečeno znanje primjenjuje u Centru za psihološku pomoć „Sve za nju“ namijenjenom ženama oboljelim od karcinoma, gdje radi kao psihoterapeutkinja. Brojnim pjesmama nagrađenim na hrvatskim glazbenim festivalima potpisuje glazbu i tekstove te piše tekstove i sklada poznatijim hrvatskim izvođačima, između ostalih Vesni Pisarović, Lani Jurčević, Luki Nižetiću. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog društva skladatelja. Nakon kratkog predstavljanja ove svestrane gošće, u nastavku više je bilo riječi o njenim književnim djelima, a uz zbirku priča „Rašeljka i druge žene“, bila je riječ o tri romana koje je napisala: „Blato“, „Bomboni od meda“ i najnovijem „Glad“.
Kako je zapravo krenula s pisanjem, Milana Vlaović objasnila je ovako: „ Prvi roman je nastao u mojoj glavi tj. ideja se rodila još kad sam imala 11 godina, a to je priča romana „Bomboni od meda“, kada sam pomislila ako to nije priča koju ću ja jednog dana ispričati ljudima, onda ja zapravo nemam pojma o tome što bi bila prava priča. S obzirom da sam odrasla u biblioteci, moja mama je bila knjižničarka i prof. hrvatskog jezika, stvarno sam imala veliku sreću da sam provela djetinjstvo čitajući knjige, odrasla sam među knjigama. I kad sam tu priču čula, naravno da sam se pitala jesam li u stanju pisati knjige. Za mene pisanje knjige počinje od priče i cijela motivacija pisanja je prenošenje priče ljudima. Nekada dok nije bilo televizije, medija, interneta i svega ovoga što mi danas imamo i uzimamo pod normalno, postojali su pripovjedači. Postojali su ljudi koji su sjedili i svojom memorijom i svojim pamćenjem prenosili ono što je važno idućoj generaciji. I onda su se one važne priče prenosile s koljena na koljeno i došle su do današnjih dana. Neke su zapisane, a neke i nisu. Mislim da sam ja po vokaciji pripovjedač, ta osoba što sjedi kraj ognjišta i koja priča priče. I meni je bilo važno samo doći do priče koja je vrijedna pričanja, koja je vrijedna toga da se pamti i da se eventualno zapiše. I to je za mene bila ova priča koja je u meni rasla, živjela, sazrijevala sa mnom, dok nisam došla do dovoljno godina i iskustva da sam se usudila napisati jednu takvu priču. Ona je izašla 2011. godine, a prije toga je izašlo „Blato“. „Blato“ je izašlo 2007. godine i ja sam tada bila na nekoj polovici normalnog života, po prilici koliki je ljudski vijek, a tad sam imala 36 i tad sam se usudila napisati svoj prvi roman. Ali za mene je „Blato“ bila tek stilska vježba, jer bio je to pokušaj da samoj sebi dokažem da ja neku priču mogu započeti i dovršiti i da to ima glavu i rep i da ima smisao, a o čemu će bolje čovjek pisati nego o onome što najbolje zna. A „Blato“ je priča o malome gradu. Ono što me formiralo je mali grad i ja sam odala počast i ljubav tom malom gradu kroz roman „Blato“.“
Idućih četiri godine bavila se istraživanjem za sljedeći roman, „Bomboni od meda“, a budući je radnja smještena u doba Drugog svjetskog rata, proučavala je povijest, običaje i ljude iz tog doba. Na Tihanino pitanje koliko vremena posvećuje pisanju i kako nastaje knjiga, odgovorila je da mora isplanirati vrijeme u godini i osigurati kontinuitet za pisanje. „Glad“, roman koji danas doživljava svoje treće izdanje, je npr. pisala šest mjeseci svaki dan, dok je dvije godine intenzivno razmišljala o romanu. Ideju za pisanje romana dobila je na edukaciji za psihoterapeuta i htjela je pričom ukazati na važnost ljudske psihe, također i na dobiti ili benefiti koje čovjek može izvući kad radi na sebi. Romanom je htjela ukazati na to kako se čovjek može mijenjati i dolaziti do novih spoznaja koje zapravo mogu utjecati na naš cjelokupni psihički rast i naše sazrijevanje i da se psihološka metamorfoza događa tijekom čitavog života i ona je moguća bilo kada i u bilo kojim uvjetima. Također je htjela približiti ljudima oblast psihologije. „Kao psihoterapeutu bude mi žao kad se ljudi tek kad se suoče s bolešću shvate koliko je psiha važna, jer gotovo sve bolesti proizilaze iz našeg psihičkog stanja i iz naših emocija, a raditi na sebi možemo i prije. Ali mi tek kad se sudarimo s teškom bolešću, krenemo obraćati pozornost na psihu“, kazala je Vlaović.
O ženskim likovima u književnosti govorila je na način da su joj kao strukture i ličnosti zanimljiviji i kompleksniji od muških, budući živimo u društvu u kojem muškarac može biti onakav kakav jest i vjeran svojoj pravoj prirodi, dok se žena razvija na sasvim drugačiji način. „Žena se mora boriti s raznim stereotipima koji su joj nametnuti, pa je prisiljena zavaravati i sebe i druge, a unutar tih pukotina krije se njena stvarna priroda i ta ženina slojevitost. Muškarci jesu junaci književnosti, dok ženskih likova ima, ali one nisu u tolikoj mjeri junakinje. Marija Jurić Zagorka npr. je imala epske ženske junakinje. Da se upita danas hrvatske glumice za ženske uloge, one bi sve odreda rekle da nemaju što glumiti, eventualno da ih zapadne uloga barunice Castelli dok su mlađe.“, zaključila je Vlaović
U zbirci priča „Rašeljka i druge žene“ glavne junakinje su žene nogometaša, a riječ je o pet istinitih priča u kojima progovara o životu supruga nogometaša u inozemstvu koji, tvrdi Vlaović, izvana djeluje glamurozno, sigurno i organizirano, ali kad se zagrebe ispod površine zapravo sasvim suprotno. „Nisam ga htjela prikazati ni gorim ni lošim, ali taj svijet vrhunskog nogometa u stvari je jedna „šarena laž“.“, govori Vlaović o svakodnevnim situacijama i nedaćama koje taj glamurozni svijet sa sobom nosi, od samoće, jezika, nesnalaženja, izgubljenosti i čestog izbivanja i česte selidbe. Priče u zbirci napisane su na način da se stvarni akteri ne mogu prepoznati.
Književna večer s Milanom Vlaović koju je u biogradskoj knjižnici moderirala Tihana Jurišić, protekla je u toplom ozračju. Ono po čemu će biogradska publika zacijelo pamtiti Milanu Vlaović kao književnicu jest njen prikaz provincije u domaćoj književnosti, prikaz toliko blizak mentalitetu male sredine poput biogradske. „U malom mjestu boriš se za neku vrst intime, ali postoji i neko zajedništvo, što je suprotno samoći i otuđenosti u većim gradovima.“, utješno će Vlaović o životu u manjim sredinama u kojoj je i nas same jedan takav sličan igrom slučaja zadesio.
