Nisu imali čak ni neke pretjerane koristi od toga što su bili potomci jednog od tada najmoćnijih ljudi na svijetu. Uprkos privilegijama koje su imali kao djeca prvog čovjeka SSSR-a, njihovi životi bili su tragični i nesretno su okončani.
Najstariji Jakov umro je u nacističkom logoru, Vasilij od trovanja alkoholom, a Svetlana od raka debelog crijeva.
Jakov Džugašvili Staljin, najstariji sin velikog sovjetskog diktatora, rođen je 1907. godine kao jedino dijete Staljina i njegove prve supruge Gruzijke Ekatarine koja je umrla osam mjeseci nakon rođenja sina. Jakov je odrastao kod svojih rođaka u Gruziji jer je Staljin u to predrevolucionarno doba često bio po zatvorima. Jakov i Staljin nisu se nikada dobro slagali. Sukobe je izazvalo Jakovljevo vjenčanje sa plesačicom, Židovkom Julijom Melcer. Staljin kao deklarirani antisemit nije htio imati Židove u obitelji. Jakov je diplomirao elektrotehniku i tri puta se ženio. Treću ženu upoznao je nakon što se u kafiću potukao s njenim mužem. Kao 23-godišnjak pokušao je samoubojstvo. Sam u svom stanu pucao je sebi u grudi, ali su mu liječnici uspjeli spasiti život. Njegov otac nakon toga navodno je rekao: “Čak ne umije ni pucati pravo!” U Drugom svjetskom ratu bio je u pješadiji, a Nijemci su ga zarobili 1941. pa je proveo dvije godine u koncentracijskom logoru.
Kada je Hitlerova vojska izgubila bitku kod Staljingrada, Crvena armija je zarobila njemačkog feldmaršala Friedricha Paulusa i Nijemci su htjeli da ga razmjene za Staljinovog sina. Staljin je to odbio riječima: ” Neću mijenjati fedmaršala za običnog vojnika”.
Ipak, to ga je pogodilo i navodno je poslije rata rekao: “Zamislite samo koliko je sinova završilo u logorima. Koga bi od njih mijenjao za Paulusa? Jesu li bili gori od Jakova? Morao sam odbiti. Šta bi za mene rekli milijuni očeva iz Partije, da sam zaboravljajući na njih, pristao na ponudu? Ne, nisam imao prava… Bilo mi je tako žao Jaše!”
Postoji više verzija Jakovljeve smrti. Prema jednoj, Jakov je čuo kako njegov otac nije pristao na razmjenu i navodno iskočio iz barake u logoru Sachenhausen sjeverno od Berlina i rekao njemačkim vojnicima da ga upucaju, što su oni i učinili. Ipak, neki povjesničari tvrde da se namjerno bacio na ogradu pod električnim naponom i tako skončao.
Kasniji arhivski podaci upućuju na to da ga je ubio stražar nakon što se Jakov odbio pokoriti njegovoj naredbi. U svakom slučaju, Staljin je, čuvši kako je Jakov “Jaša” skončao bacivši se na ogradu, smatrao to herojskim činom svog sina i bio ponosan na njega.
Vasilij je rođen 1921. godine i dijete je iz Staljinovog braka s drugom suprugom, Nadeždom Alilujevnom. Kad je imao samo 11 godina njegova majka je izvršila samoubojstvo, a povjesničari bilježe da je neutješnom Staljinu najveća podrška na sahrani bio upravo Vasilij koji nije pokazivao emocije.
Otac ga je jednom prilikom opisao kao “razmaženog dječaka prosječnih sposobnosti” koji je divlji, neiskren, bezobrazan i savjetovao učiteljima da budu stroži prema njemu. Vasilij je koristio svoje ime kako bi dolazio do privilegija i povlastica, a i za zavođenje žena. Kao većina sinova elitnih članova sovjetskog društva, išao je u školu za pilote. Iako je slovio za odvažnog i hrabrog pilota sovjetske vojske, otac je bio toliko strog prema njemu da mu je tek poslije 12. puta odobrio čin generala. Ono što je obilježilo njegov vojnički i privatni život je ljubav prema alkoholu. Poznat je bio kao hvalisavac i veliki ženskaroš, a ženio se četiri puta. Često je organizirao dekadentne proslave na kojima se orgijalo, a sve to je užasavalo njegovog oca. Često je avionom upravljao pijan, pa mu je otac zbog toga jedno vrijeme zabranio letenje.
U Lenjingradu je prvi započeo izgradnju sportskih objekata i može se reći da je najzaslužniji što su se u tadašnjoj Rusiji igrali nogomet i hokej. Vasilij se nije bojao nikoga osim oca, a živjeo je u strahu što će biti s njim nakon očeve smrti.
Uspio je, zajedno sa suradnicima, sakriti od Staljina strašnu sportsku tragediju 1950. godine. U zataškavanju avionske nesreće u kojoj je stradala čitava hokejaška ekipa sudjelovao je kao prvi čovjek kluba koji je osnovan u sklopu ratnog zrakoplovstva Sovjetskog saveza. Poginule igrače za dan su zamijenili drugi, koji su se nastavili natjecati kao da se ništa nije dogodilo.
Mnogi povjesničari smatraju da bi Vasilij, kao jedan od najvažnijih ljudi u ratnom zrakoplovstvu, bio žestoko kažnjen zbog inzistiranja da avion leti po vrlo lošem vremenu. To znači da je strah od oca bio glavni razlog možda i najuspješnijeg zataškavanja u povijesti SSSR-a.
Poslije očeve smrti imao je strašnu želju da ga osveti jer je tvrdio da su njegovog oca otrovali. Samo mjesec dana nakon Staljinove smrti uhićen je zbog “antisovjetske propagande”, a na suđenju je priznao i najbanalnije optužbe. Na osobni zahtjev je postavljen za auto-mehaničara u zatvoru. Poslije osam godina, koliko je proveo u zatvoru, zabranjen mu je boravak u Moskvi i oduzeto prezime Staljin. Prognan je u Kazan, gdje je usamljen i odbačen skončao 1962. godine. Imao je samo 41 godinu kad je umro od trovanja alkoholom.
Tešku sudbinu imala je i Staljinova kćer Svetlana rođena 1926. godine. Kao djevojčica nije bila svjesna privilegiranog života u kojem je odrastala. Imala je samo šest godina kad je izgubila majku, a za njeno samoubojstvo saznala je tek 10 godina kasnije. Željela je studirati književnost, ali ju je otac natjerao da studira povijest. Postala je profesor povijesti, ali je kasnije predavala rusku književnost i engleski jezik i radila kao prevoditeljica.
Na desetu godišnjicu majčine smrti, kao 17-godišnjakinja zaljubila se u Alekseja Kaplera koji je bio 20 godina stariji od nje. On ju je vodio u kazalište, nabavio joj zabranjeni prijevod “Kome zvono zvoni” Ernesta Hemingwaya, a Staljin je pobijesnio kad je čuo za to. Snimao je njihove telefonske razgovore i nakon toga Alekseja poslao u Sibir na 10 godina.
Kad se ponovo zaljubila u Grigorija Morozova, svog kolegu s Moskovskog fakulteta, otac nije htio ni čuti za njega. Oni su se vjenčali, dobili dijete, sina Josifa, a od trenutka kad su objavili zaruke Staljin joj je rekao: “Nikad se neću sresti s tvojim Židovom”. Razvela se nakon dvije godine i ubrzo se udala za muškarca po očevoj volji – Jurij Ždanov bio je sin Staljinove desne ruke Andreja Ždanova. U tom braku rodila se kćer Jekatarina, ali se Svetlana i od Jurija ubrzo razvela. Kako se otac ponašao prema njoj u svojim posljednjim godinama života govori jedna bilješka njegovog nasljednika Nikite Hruščova. On opisuje kako ju je Staljin na jednoj zabavi zgrabio i čupao za kosu i prisilio da pleše.
Nakon smrti oca 1953. godine, Svetlana je izgubila brojne privilegije u zemlji. Uzela je majčino prezime i postala Svetlana Alilujeva. Sebe i dvoje djece uzdržavala je radeći kao prevoditeljica s engleskog i književni urednik.
U svojoj 34. godini zaljubila se u komunista, Indijca Braješu Singu koji se ubrzo zbog nje preselio u Moskvu. Sovjetske vlasti zabranile su joj da se uda za njega. Živjeli su zajedno četiri godine. Kada se teško razbolio i umro, jedva su joj dozvolili da odnese njegov pepeo u Indiju. Ipak, iz Indije se te 1967. godine nije vratila u Rusiju, nego je odlučila pobjeći u u SAD, a svoju djecu od 17 i 21 godine poslala nazad u Rusiju.
Amerikanci su joj dali politički azil i odmah je preko Europe prebacili u SAD. Tamo se Svetlana javno odrekla svog oca Staljina kojeg je nazivala “moralnim i duhovnim čudovištem”, a rusku putovnicu spalila.
Objavila je “Dvadeset pisama prijatelju” gdje je pisala o svom ocu i životu u Kremlju, a knjiga je izazvala pravu senzaciju. Neki navode da je od nje zaradila 2,5 milijuna američkih dolara.
Za američkog arhitekta Williama Petersa udala se 1970. i dobila kćer Olgu. Uzela je ime Lana Peters, koje je zadržala i poslije razvoda tri godine kasnije. Jedno vrijeme je živjela u Engleskoj, u Cambridgeu, gde je njena kćer studirala.
Neočekivano se vratila u Moskvu 1984. gdje su je s oduševljenjem dočekale tadašnje vlasti i odmah joj je vraćeno državljanstvo SSSR-a. Međutim, nije uspjela pronaći zajednički jezik sa svojim sinom iz prvog i kćeri iz drugog braka koje je napustila. Nastanila se u američkom Wisconsinu 1992. godine, a jedno vrijeme je boravila i u samostanu. U intervjuu za “Wisconsin State journal” 2010. godine, rekla je da ju je otac ipak možda volio, “njenu crvenu kosu i pjegice, koje je naslijedila od majke”. Ali nikada mu nije oprostila okrutnost.
Umrla je 2011. godine od raka debelog crijeva u 86. godini. Prema pisanju “New york timesa”, umrla je u siromaštvu jer je veći dio zarade od svoje knjige dala u dobrotvorne svrhe, a bila je opterećena dugovima i promašenim ulaganjima. Iza nje je ostala kćer Olga Peters, koja je promijenila ime u Chrisi Evans.
