O ovome se ne može čitati u povijesnim udžbenicima, niti se može čuti kada se povede priča o zemlji snova i blagostanja – Švicarskoj.
Netko neupućen u lokalne povijesne prilike ostat će šokiran kad u ulici Bachstrasse u gradiću Regensburgu u Gornjoj Bavarskoj naiđe na skulpturu umjetnika Petera Lenka. Ona prikazuje debelog svećenika kako sjedi na ramenima sluge , a sluga sjedi na ramenima mršavog dječaka i još ga šiba štapom. Riječ je o skulpturi kojom se podsjeća na to da je u gradiću koji danas ima oko 50 000 stanovnika u 19. stoljeću postojala tržnica djece.
Bila su to djeca iz alpskih krajeva kojom se na takvim mjestima doslovno trgovalo kao praktičnom ropskom snagom, jer su bila ili siročad, ili iz siromašnih obitelji, ili iz vanbračnih veza, ili im je netko od predaka bio Rom, ili su ih roditeljima oduzeli iz tko zna kojeg razloga.
A razloga u tim jezivim vremenima, u zatvorenim i izoliranim područjima Alpa bilo je nebrojeno. Brutalna povijesna epizoda utoliko je gora jer je bilo riječ o sustavu zbrinjavanja nezbrinute djece koji se provodio zakonski i iza kojeg su stajale državne vlasti.
Djecu su najčešće preuzimali vlasnici seoskih imanja, iako je bilo slučajeva da su djeca morala raditi u industriji, čak i u rudnicima. Djeca su prisiljena na rad bez plaće, hranili su ih slabo, a njihovi “vlasnici” gadno su ih tukli pa su umirala od neuhranjenosti i bolesti, a nerijetko su bila i seksualno zlostavljana.
Ova praksa pojavila se oko 1800. godine kao zamjena za kmetstvo koje je bilo ukinuto. Provodila se u alpskim područjima Njemačke i Austrije, ali je najgore posljedice ostavila u Švicarskoj. Posljednji slučajevi djece robova u ovoj zemlji zabilježeni su osamdesetih godina 20. stoljeća!
Točne brojke djece koja su tijekom dva stoljeća prošla kroz pakao ropstva usred suvremene Europe nikad neće biti poznate. Ali, već i fragmentarni podaci su užasavajući.
Prema podacima, uoči Prvog svjetskog rata čak 10 % sve djece bilo je prisiljeno na ropski rad do punoljetnosti, ukoliko bi punoljetnost uopće doživjela.
A ukoliko bi djeca sve to i preživjela, ostajala su neobrazovana, traumatizirana, bez ikakve imovine, uništenog zdravlja. Procjenjuje se da je u jednom trenutku na području čitave Švicarske, od 1,7 milijuna djece, na takav način ropski bilo iznajmljeno njih čak 4 %, ili 47 000. Švicarska je o svemu ovome šutjela sve do 2005. godine. Tada je Ministarstvo pravosuđa zatražilo i dobilo izvještaj stručnjaka o zbrinjavanju djece iz tog vremena, a iz izvještaja su stali iskakati leševi izmučene djece kroz stoljeća.
To je bio prvi put da se o toj djeci počelo govoriti kao o žrtvama i tek je tada nekome palo napamet prihvatiti se revizije dotadašnje prakse zbrinjavanja djece u hraniteljskim obiteljima, još uvijek sumnjivom pojavom u zabačenijim krajevima Alpa. Tek se tada počelo spominjati da je čak i danas, u 21. stoljeću, praksa udomljavanja djece i njihovom korištenja kao radne snage uveliko zakonski neregulirana.
Prije dvije godine, u Švicarskoj je pokrenuta akcija “Wiedergutmachungsinitiative” u sklopu koje je osnovan fond vrijedan pola milijarde švicarskih franaka, kako bi se iz njega odraslim, i još uvijek živim žrtvama dječjeg ropstva isplaćivalo između 20 i 25 tisuća franaka odštete.
