Ivan Šarić: “Htjeli su me tući, prijetili su mi noževima, nema što u Hrvatskoj nisam doživio. A Koranu sam zaprosio u plićaku”

U manje od prvih 24 sata prodano je 200 karata za veliki slavljenički nastup komičara Ivana Šarića u koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”. Naime, Zadranin sa zagrebačkom adresom velikim nastupom 11. studenoga obilježit će deset okruglih godina svoje stand-up karijere, piše Jutarnji.hr.

I tome se raduje kao malo dijete. Ne skida osmijeh s lica dok nam govori kako se karte već dobro prodaju, a plakati još nisu niti otisnuti. Ponosan je. Ali skroman. Nekako sramežljivo progovara o tih deset godina tijekom kojih je održao više od tisuću i pol nastupa po hrvatskim i regionalnim klubovima i kafićima. A punio je i veće prostore, poput primjerice kazališta Kerempuh prošle godine u studenome u dva termina. Sve je rasprodao. Pa u INK Pula ove godine. Samo ove godine nastupio je pred više od 30 tisuća ljudi.

– A što ću se hvaliti, ne volim to – komentira.

Razgovarati sa Šarićem, logično, vrlo je zabavno. Sve je počelo 2006. godine kada je od prijatelja dobio izgrebani DVD sa stand-up nastupom Robina Williamsa. Kad razmišlja o počecima i onome što je danas, kaže da je razlika u prikupljenim utakmicama u nogama.

– Sad sam iskusniji, već sam puno gaža odradio. Nisam imao nikoga na Dramskoj akademiji. Moj otac je ribar, majka radi u Zavodu za zaštitu zdravlja u Zadru, oni su govorili: završi fakultet, ali ja sam se zaljubio u stand-up. Prvo sam to radio iz hobija, a danas mi je to posao. Volim zabavljati ljude, ali i danas mi je stresno nastupati. Producent mi se smije. I dandanas me strah. Uvijek 15 minuta prije nastupa kažem: Ajmo mi doma, ne trebaju mi ništa platiti, meni je loše, boli me zub, glava… sve. Ali onda stanem na scenu i to je to. Nema toga što ja nisam u deset godina već čuo, nema toga što mi nisu dobacili, htjeli me tući, prijetili noževima… Prošao sam sve: od podruma, garaža, klubova, alternative i došao do kazališta. Da se i vratim na početak i netko mi odmah ponudi kazalište, rekao bih: ‘Ne, hvala’. Jer ja obožavam klubove. Ali u klubovima je drugačija publika, moraš biti brz, prost, ljudi piju pivu, drugačije su teme, drugačija je energija. Sad je prirodno da dođem u kazalište da mogu i nešto drugo reći. Da mogu o povijesti pričati na smiješan način. Ne mogu u kafiću pred desetak ljudi govoriti zašto je meni Zeus papak i da mi Trojanci nisu simpatični. Oni će mi reći, ma kakva Perzija, stari, pričaj nešto drugo. Taj prirodni put te ojača, izgradiš se.

Uzmem mikrofon i rokaj. Doduše, moram priznati da sam već stekao određenu dozu samopouzdanja. Kad pomislim: deset godina je deset godina, da ne valja, već bi nešto pošlo po krivu. Kažu da ti treba deset tisuća sati da postaneš majstor u bilo čemu – priča nam komičar.

I priznaje da je izvrstan osjećaj stati pred tisuću i pol ljudi koji te pažljivo slušaju. – Meni je najvažnije nasmijati samog sebe. Stand-up je otvoren. Ti si gol pred publikom. Izađem van, dam sve od sebe i u dva sata na sceni izgubim tri kile, a nakon četiri nastupa u tjednu, u nedjelju sam gotov – kaže.

Inspiraciju pronalazi posvuda, pa kaže da uvijek radi. Nalazi je u tri poslije podne, u tri sata ujutro, na plaži, u druženju s prijateljima, u knjizi, na portalu, u kavi, cigareti… – Chris Rock je jednom dobro rekao: komičari vide svijet uvijek za deset stupnjeva udesno. Imaju drugačiji pogled. A ljudi to vole. Da imam neki tajni recept ili čudesnu tajnu knjigu, ne bih to nikome rekao, ali nemam. Imam svoju malu bilježnicu i u njoj bilješke, ali to ne može pročitati nitko osim mene – kaže za Jutarnji.hr.

I zaista, pokazao nam je, to ne može svatko dešifrirati. U početku mu se događalo i da zablokira jer je mislio da mora ispuniti nečija očekivanja, ali ako se i dogodi, snađe se. Njegov stil je mješavina opservacijskog i apstraktnog humora primjenjiva na širokoj paleti tema, od muško-ženskih odnosa, života na Balkanu, života u Dalmaciji, političkih i regionalnih tema pa sve do sarkastičkog pogleda na samog sebe.

– Nisam žanrovski komičar. Pričam o svemu. I o muško-ženskim odnosima, o religiji, o ratu, o pivi i o pijanstvima, o tučnjavi, o politici i političarima. Ne volim zezati celebove. Prije jesam, danas više ne. Ti ljudi rade svoj posao. Ali političare ću oprati jer njih plaćam. Oni su mi često na tapeti. Moramo ih zezati jer ih tako držimo pod kontrolom. To je psihologija humora. Gdje je humor, nema straha. Ne možeš se bojati nečega i smijati se iz toga.

Kad se nečemu smiješ, to znači da nemaš kompleks, ako ti neka fora smeta, problem je u tebi. Fora je dobra ili loša, ali fora nikada nije nikoga ubila, osakatila, silovala – kaže nam Šarić.

O odlasku u inozemstvo i proboju na tamošnje tržište trenutno ne razmišlja. Njemu je, ističe, i njegov Balkan dovoljno zanimljiv. Svjestan je da bilo gdje na svijetu mora krenuti ispočetka.

– I tamo ima i loših ljudi i dobrih ljudi, ali iskreno, ne da mi se. Kod nas je zapravo i teže nego vani. Tamo već postoji hijerarhija, zna se kako se radi, a mi smo sebi sami stvarali scenu i publiku, bez menadžera. Ovdje su ljudi bistri, ali su kukavice. Uvijek se pojavi neki problem sa samopouzdanjem – komentira.

Za nastupe u regiji priprema se putem interneta, prati što se događa tamo, ali, ističe, uvijek je zanimljivo slušati stranca kako priča o vašoj zemlji. Jer, publika je, tvrdi, svugdje ista.

– Oni se samo žele nasmijati. A svi imamo iste probleme. Probleme oko politike, oko žene, oko dečka… Svi su ljudi isti. To je tajna. Kad kažeš nešto glupo u društvu pa se nadaš da nitko nije čuo, e pa svi su čuli, samo se prave da nisu – govori. Stand-up scena u Hrvatskoj se, prema njegovu mišljenju, dobro razvija.

I ima prostora za sve. Sviđaju mu se Vlatko Štampar, Goran Vugrinec, Alex Curać Šarić, voli Luku Bulića. – Svatko od nas ima drugačiju energiju i svaki je poseban. Zato jedni drugima nismo konkurencija – objašnjava.

Naime, ljudi su tek relativno nedavno otkrili stand-up, pa je trebalo određeno vrijeme da se publika upozna s time što oni rade. – Radom smo došli do toga da nam ljudi vjeruju i zato krcamo dvorane i klubove. Ali mi smo online, nas nema na televiziji. Televizije se boje hrvatskog humora, tamo ne smiješ nikoga zezati. Znam samo jedan vic koji nikoga ne vrijeđa. ‘Što kornjača ne može kad se okrene na leđa? Ne može vjerovati da joj se to opet dogodilo.’ Čak i on ismijava ljudsku patnju. Kod nas ne smiješ HDZ, ne smiješ SDP. Jednu foru sam bio napravio na temu Thompsona, pa je bilo nemoj Thompsona. Zašto ne? Što će se dogoditi – pita se.

Ali komičarima televizija danas i ne treba. Sve rade na internetu. Na društvenim mrežama, na YouTubeu i na drugim online kanalima. U Lisinskom, kaže, sigurno dva sata neće silaziti s pozornice.

– U Kerempuhu sam izgubio 4 kile, popio pola litre viskija, pričao dva i pol sata i četiri puta se vraćao na bis. Ali kad sam na pozornici, nikome se ne ide doma. Ni meni, ni publici – kaže.

A u publici različite generacije. Mladi u dobi od samo 16 godina pa do zrelijih ljudi u pedesetima. Ivan Šarić radio je i kao televizijski voditelj, glumio je u seriji “Kud puklo da puklo”, bio zvijezda brojnih televizijskih reklama…

No nove takve projekte za sada nema u planu. Radi i kao copywriter, kreativni direktor, priprema dva svoja YouTube kanala i turneju po balkanskim kazalištima. Njih tridesetak. A kako se nosi sa životom pod povećalom javnosti?

– Uglavnom dobro. Ali strah me ponašati se uvijek opušteno. Ja sam isto čovjek i isto bih živio i družio se s ekipom. Zato se najbolje opustim izvan Hrvatske. Jasno mi je da sam javna osoba, ali ne moraš me slikati u tri ujutro s kebabom u ustima. Ili me pitaj. No s druge strane mi se ne sviđa ni kad se poznati bune. Da im je jako teško. Nije teško. Meni je ćaća ribar. To je teško. Pogledaj njegove ruke – komentira.

A nije mu teško ni zaustaviti se, popričati s ljudima ili fotografirati s nekim tko ga zamoli. Jer ljudi ga prepoznaju.

– Jednom mi se kao klincu dogodilo nešto što sam dobro upamtio. U mojoj ulici u Zadru nastupao je jedan pjevač, danas velika zvijezda. Tada još nije bio. Nakon koncerta sam jedva našao hrabrosti da ga zamolim za fotografiju i on me odbio. Rekao je da nema vremena. To me povrijedilo – prisjeća se. U Zadar ne odlazi često, a Zagreb obožava. Obožavateljica, kaže, nema baš.

– Nisam ja rock zvijezda. Žene na moje nastupe dolaze s dečkima. I nemam nikoga u backstageu. Samo trema, moj papir i ja – otkriva.

A njegova zaručnica Korana Gvozdić? – Korana ne smije niti blizu – kaže uz smijeh. I otkriva kako im je jako lijepo kad su zajedno.

– Ona je luda, svi misle da je obrnuto, ali ne. Ma super nam je. To s nama je krenulo nekako spontano, nisam ništa očekivao i evo nas, četiri godine trajemo i uskoro će svadba. Zaprosio sam je u plićaku. Morala je pristati. Da nije, utopio bih je – šali se Šarić.