U ovom trenutku na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje registrirano je oko 780 nezaposlenih novinarki i novinara. To je tri puta više nego 2008. godine. Negativni trendovi koji pogađaju hrvatsko gospodarstvo itekako se reflektiraju i na hrvatsko novinarstvo. Ukupna stopa nezaposlenosti jedna je od najvećih u Europskoj uniji, oko 17 posto, a među mladima doseže alarmantnih 50 posto. Tako je i među novinarima. Od ukupnog broja nezaposlenih u ovom trenutku, polovica su mladi u dobi između 24 i 35 godina. Većina ih je visokoobrazovana, ali nakon završetka studija nisu dobili priliku da stečeno znanje primijene u praksi. Umjesto da postaju korektiv društva, oni mu postaju teret, piše Fair Press.
Prije pet godina novinari su na Zavodu za zapošljavanje najčešće završavali zbog poslovno uvjetovanog otkaza. Danas je taj razlog tek na trećem mjestu. Ispred njega je istek ugovora o radu, a najviše novinara na burzu dolazi nakon završenog školovanja. To ukazuje na dva ključna problema: posla za mlade novinare nema, a oni iskusniji sve više rade u nesigurnim i nestalnim radnim aranžmanima. I jedno i drugo ima negativan utjecaj na novinarstvo i građansko društvo.
Hrvatska Vlada, više ili manje uspješno, koristi različite metode kako bi zaustavila negativne trendove. Jedna od mjera aktivne politike zapošljavanja koju provodi HZZ je Stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa. Kako i sam naziv kaže, riječ je o mjeri u kojoj se ne zasniva radni odnos, već sklapa ugovor o stručnom osposobljavanju prema kojem mladi stručnjaci uz mentorstvo mogu dobiti praktično iskustvo u struci. Kako bi ju koristila, nezaposlena osoba smije imati najviše jednu godinu staža te mora biti prijavljena na Zavod za zapošljavanje najmanje 30 dana bez prestanka. Korisnicima stručnog osposobljavanja HZZ isplaćuje mjesečnu naknadu od 1600 kuna te poslodavcu refundira troškove doprinosa.
Jedna od korisnica mjere stručnog osposobljavanja je i diplomirana novinarka Ana koja je Fakultet političkih znanosti završila u veljači ove godine. O radu za 1600 kuna mjesečno ima podvojene osjećaje: „(Mjera) zapravo pomaže, koliko god to bilo teško priznati. Posla generalno ima jako malo, pogotovo za novinare jer dosta novinara radi honorarno, od ugovora do ugovora, a ta mjera stručnog osposobljavanja donekle pruža sigurnost radnog odnosa, tj. znate da ste godinu dana sigurno zaposleni. Iako je taj novac nedostatan za samostalan život, opet je više od nule.“
Nešto je više od ništa, ali od 2012. godine, otkad se provodi mjera stručnog osposobljavanja, broj nezaposlenih novinarki i novinara između 25 i 29 godina povećao se, kao i ukupni broj nezaposlenih
novinara, a većina postojećih oglasa nudi zaposlenje tek na određeno vrijeme.
„Takav način tržišta rada je svuda u svijetu i nismo mi po tome ništa drugačiji niti noviji.“ – kažu u HZZ-u. Dodaju i kako je prošle godine nešto više od 300 mladih novinarki i novinara koristilo mjeru stručnog osposobljavanja: „Kada gledamo djelatnost, a to je ono što je važno, oni su radili u struci, odnosno u području informacija i komunikacija. 70 posto ih je ostalo zaposleno nakon godinu dana.“
Međutim, raditi u području „informacija i komunikacija“ ne znači raditi u novinarstvu. Broj novinara koji se godišnje zaposli višestruko je veći od broja slobodnih radnih mjesta za isto zanimanje. To ukazuje na to da se, u nedostatku radnih mjesta u novinarstvu, novinari odlučuju za rad u drugim, više ili manje srodnim zanimanjima. Do broja ili postotka novinara koji ne rade u novinarstvu ne može se doći jer se evidencija vodi po djelatnosti. U ovom slučaju to su Informacije i komunikacije. „Imamo PR, marketing i ljudske resurse. Zatim, tu su administracija, javna uprava, obrazovanje, trgovina. Pod trgovinama mislimo na sektore u trgovačkim lancima“, objašnjavaju iz HZZ-a gdje sve rade, ili mogu raditi novinari.
Takav pristup iskusila je i Ana kada je na Zavodu za zapošljavanje imala sastanak s osobnom savjetnicom. Budući da ima titulu magistrice novinarstva, a ponuda poslova u struci bila je veoma ograničena, savjetovano joj je da, osim poslova vezanih uz novinarstvo, traži i administrativne poslove.
„Naravno, to mi nije ispod časti ili nešto slično, ali je pomalo poražavajuće jer se mučite i studirate pet godina i specijalizirate za određeno zanimanje. Osim toga, najkorisniji i bizarni savjet je bio da zovem sve ljude koje poznajem da mi pronađu posao jer šanse za pronalazak posla preko burze su minimalne. Većina poslova, u koju spadaju novinari/ke, se odnosi na rad u PR agencijama što je meni poražavajuće. To ukazuje na trend degradacije struke i na orijentiranje PR-u što svaki normalni novinar prezire jer PR podrazumijeva “prodavanje magle” za klijenta“, komentira Ana.
Činjenica je da su novinarstvo i odnosi s javnošću najčešće dva bliska smjera u okviru istog fakulteta, ali razlike između ova dva zanimanja su velike. Stručnjaci za odnose s javnošću odgovorni su onome za koga rade i štite interese poslodavca. Novinari bi pak, trebali biti odgovorni javnosti i štititi njezine interese. Novinarstvo je prije svega zanat koji se brusi iskustvom, radom i dobrim mentorstvom. Trebalo bi biti jedan od temelja slobodnog, demokratskog društva. S obzirom na to da mladi, obrazovani novinari danas uopće nemaju priliku raditi u struci, pitanje je kakva je budućnost novinarstva i društva općenito.
