Prije 75 godina talijanski fašistički režim protjerao je skupinu homoseksualnih muškaraca iz njihovih domova i protjerao ih na otočje Tremiti na južnoj (talijanskoj) obali Jadrana. Bili su zatočeni u režimo poput zatvorskog, no unatoč tome, kako BBC navodi, a Express.hr prenosi, neki su život na Tremitima, prvoj otvoreno gay zajednicom u Italiji, doživjeli kao oslobađajuće iskustvo. Tremiti su sve donedavno bili stjecište uobičajenog turizma. Sada se, međutim, tu redovito okupljaju LGBT aktivisti kako bi obilježili tragično povijesno razdoblje. Otočje je od 1930-ih služilo fašističkom diktatoru Benitu Mussoliniju kako bi progonio homoseksualne osobe.
– Fašizam je tako jedan muški režim. Tako da su se i Talijani smatrali snažnima, mačo, pa je bilo nemoguće zamisliti da homoseksualnost opstaje u fašističkom režimu, objasnio je za BBC profesor povijesti na Sveučilištu Bergamo, Lorenzo Benadusi. Zanimljivo, u fašističkoj Italiji, za razliku od nacističkih zakona za progon LGBT građana, nisu postojali posebni zakoni. Naprosto je stvorena određena klima u kojoj su se homoseksualci progonili. Jedan od onih koji je prednjačio u progonu bio je policijski upravitelj u Cataniji na Siciliji.
– Primijetili smo da mnogi plesnjaci, plaže i mjesta u planinama primaju mnoge od tih bolesnih muškaraca, te da mladi iz svih društvenih staleža traže njihovo društvo, napisao je.
Taj čovjek je 1938. bez apsolutno ikakvog zakonskog uporišta, pohvatao 45-oricu za koje je proizvoljno ocijenio da su gay i protjerao ih 600 kilometara sjeverno na otok San Domino u Tremitima. Riječ je o povijesnoj epizodi čiji su danas akteri, vjeruje se, redom odavno pokojni. No, od potpunog zaborava taj događaj su spasili Gianfranco Goretti i Tommaso Giartosi koji su istražili tragove progona tih ljudi u užasno teške uvjete života na San Dominu. Sve su opisali u knjizi “Otok i grad”, pa tako i dokazali da na otoku nisu bili protjerani samo stanovnici Catanije, nego i još nekih talijanskih gradova.
– Bili smo znatiželjni jer su ih nazivali djevojkama, svjedočila je otočanka Carmela Santoro koja je tada bila tek djevojčica.
Jedan drugi otočanin, Attilio Carducci, prisjetio se kako je policija svake večeri u 20 sati tjerala zatočenike da se vraćaju u svoje prostorije.
– Bili su zaključani u svojim zgradama i pod stalnim nadzorom policije. Moj otac je o njima uvijek govorio samo dobro. Nikada nije imao za reći baš ništa loše, a bio je lokalni predstavnik fašističke vlasti, sjećao se tada dječak, a danas starac. Zatvorenicima je bilo jasno da je njihovo razotkrivanje kao homoseksualaca značilo da su njihove obitelji bile izložene sramoti i poruzi. O tome svjedoči pismo sina jednog seljaka sa Sicilije koji se spremao postati svećenik.
– Zamislite, Vaša Visosti, jad mog voljenog oca. Kakva će to biti sramota za njega. Protjerivanje na pet godina! Dođe mi da poludim samo kad i pomislim na to!, pisao je u pismu sucu kojega je molio da ga poštedi izgona. Neki drugi, poput zatočenika Orazija L., čak su molili da ih puste u vojsku kako bi na fronti izborili ponovnu čast za svoje obitelji. Autori su, međutim, u knjizi zabilježili da su, barem nekima, fašisti sasvim nehotično izgonom čak i nešto olakšali život, stvorivši im kutak u kojem su mogli otvoreno biti ono što jesu. “U tim vremenima ako si bio ‘femminella’ (talijanski slend za gay muškarca), nisi smio izaći iz kuće ili se na bilo koji način eksponirati, a da te policija ne uhiti. Na otoku, ipak, slavili smo dane kad bi došao netko novi…
Imali smo kazalište, mogli smo se čak oblačiti kao žene i nitko nam u tome ne bi smetao”, pričao je svojoj obitelji u Napulju nakon povratka. Govorio im je i to da su neki, kad je izbio rat 1939. i kad su ih slali kući, plakali, jer ih je po povratku čekao najstroži kućni pritvor. Ironično je da je Mussolinijev fašizam i progon u zatvor na otvorenom tim ljudima zapravo donio nešto do tada nepoznate slobode, što govori puno o okolnostima u tadašnjem društvu.
