Parlamentarni izbori 2016. godine ostat će upamćeni u povijesti i za političke analitičare mnogo su značajniji koji su po prvi puta u prvi plan gurnuli treće političke opcije. Prije svega, da se ne zavaravamo, oni su dokaz da lijeva opcija na čelu sa Zoranom Milanovićem treba korijenske promjene zbog nedostatka znanja, snage i metoda kojima bi zahvatili centar, to jest najveću masu birača. Oni se nisu pokazali kao prava catch all stranka, barem ne na način na koji je to na ovim izborima bio HDZ. To je itekako tragičan poraz jer nakon ulaska HSS-a u Narodnu koaliciju njihova opcija je trebala biti upravo to – nešto što će privući i lijeve i desne, okupiti sve građane oko jednoga stijega. Sada mi vi, kao čitatelji, možete prigovoriti da pišem stvari o kojima se već pričalo i da u ovome članku ne donosim ništa novo, ali u ovome slučaju istina nije samo u oku promatrača, nego je itekako objektivna i treba ju što više isticati da dopre do onih koji ju trebaju čuti i uzeti u obzir. Kao osoba koja nije biračko tijelo SDP-a, pa čak ni lijevo-liberalnih stranaka, osjećam se duboko razočaranim rezultatom koje je Narodna koalicija ostvarila na ovim izborima, ali i načinom na koji su im pristupili. Socijaldemokracija u Hrvatskoj treba novog vođu, ali i novo vodstvo i nove ljude inače će biti zapamćena u povijesti kao propali projekt ljudi privrženih komunističkoj i jugoslavenskoj ideji – nešto što nije istina, a u što bi generacije koje dolaze na žalost mogle povjerovati.
HDZ, voljeli ga ili ne, zbog rezultata ovih izbora zaslužuje dubok naklon svih svojih političkih oponenata jer su se pokazali upravo onakvom strankom centra kakva ona treba biti. Svojim pristupom demolirali su stranke ultradesnice, “ukravši” im glasove na račun političara kao što su Zlatko Hasanbegović, Milan Kujundžić i Stevo Culej, ali isto tako imali su krajnje proliberalnu europsku snagu u europarlamentarcima koje je predvodio Andrej Plenković. Možda je upravo on ključna karika pobjede HDZ-a na ovim izborima, budući da je predstavio dijametralno suprotan HDZ od onoga Tomislava Karamarka, a to je itekako važno glasačima desnog centra u gradovima, odnosno mjestima s najvećom koncentracijom birača kojima je HDZ u pravilu teško prilazio. Dobar dio posla odradili su članovi HDZ-a bez jasne ideologije, bili oni na listi ili ne. Istaknuti valja tu Božidara Kalmetu i Josipu Rimac koji su odradili lavovski posao, pokazavši kroz kampanju da im je stranka uistinu važnija od nekog osobnog uspjeha na izborima. Ta “opipljiva” privrženost HDZ-u mnogim je biračima, koji su možda odlutali od te opcije, vratila vjeru u izbornu pobjedu.
Ipak, oni koji to nisu osjetili svoj su glas radije dali Mostu kao kontrolnom mehanizmu HDZ-a koji sada, ako želi vlast, mora polagati račune njima. Valja se doduše zapitati je li Most imao neki program na ovim izborima, ili su, kao i do sad, u javnost izlazili samo s jednom porukom – “uhvatit ćemo ih za jaja – ili ove ili one”. Glasači Mosta sada se trebaju itekako zapitati jesu li glasali za promjenu ili za kontrolu, odnosno koja je njihova ideologija i kakvu Hrvatsku žele. Jesu li glasali za Božu Petrova jer izgleda kao arhetip Jamesa Bonda, a Vlaho Orepić kao kaskader Toma Sellecka ili su oni odaslali neku poruku zašto su oni pravi izbor? Ako jesu, ja to nisam čuo.
Živi zid je, mnogi kažu, iznenađenje ovih izbora, ali ja to ne bih rekao. Živi zid, sa svojim partnerima, očekivani je rezultat bunta mladih i roditelja onih mladih koji sada žive i rade u bijelome svijetu. Oni su jasna poruka da građani, odnosno velik postotak istih, ne želi više ovakvu Hrvatsku koja ima duboke probleme s funkcioniranjem izvršne, sudske i zakonodavne vlasti. Ipak, to je glas iz bunta, ravan križanju listića jer Živi zid svojim decidiranim odbijanjem koalicije s bilo kojom opcijom ne donosi ništa. Njihov glas možda se bude čuo u Saboru, ali bez primanja poluga vlasti u ruke oni pravu promjenu neće donijeti. Stravična je pomisao, a ona navire u misli, ta da Živi zid svojim aktivnostima u Saboru planira dodatno zaratiti demokraciju i narod te da će pridonijeti rušenju demokratskog poretka mnogo više no što su to napravili HDZ i SDP u ovih svojih skoro tri desetljeća na vlasti. Valja imati na umu da njihovo biračko tijelo čine mladi i nezadovoljni građani, skloni radikalnim idejama. Nisam baba Vanga i ne proričem sada krvavu revoluciju ili nerede, ali upravo su političke opcije slične Živom zidu tu istu stvar napravile u, primjerice, Grčkoj. Dakako, potpuna marginalizacija radikalno desnih opcija nekakva je garancija da takav scenarij nećemo doživjeti.
Gubitnici? Uz SDP to su svakako Stipe Petrina kojemu se Most itekako narugao u lice pokazavši da s lakoćom može i bez njega, a izgubio je i Bandić. Zagrebački gradonačelnik možda se prikloni opciji koja bude na vlasti (pišem ovo imajući HDZ na umu), ali pravu moć i utjecaj neće imati. Dokaz je to da su građani odlučili da njihova opcija bez ideologije i dalje ostaje Most. HDSSB je negdje između pobjede i poraza, ali ako ih usporedimo s drugom regionalnom strankom koja je dospjela u Sabor, IDS-om, izgleda da Istrijani više vole svoje od Slavonaca. Kako i ne bi kad Istra napreduje, a Slavonija zaostaje.
Možemo li izvući neki zaključak i pouku iz ovih izbora, makar se rezultat činio veoma sličnim onom s prošlogodišnjih? Da! Pod hitno trebamo zakon koji će propisati obvezno glasanje, budući da političke kulture u državi nemamo. Nismo ju uspjeli izgraditi, a izgledno je da u dogledno vrijeme ni nećemo. Biti građanin neke države podrazumijeva ne samo prava, već i obveze, a građani Hrvatske, njih 47,41% (gotovo polovica!) osjećaj obveze prema svojoj državi i svojim sugrađanima ne osjećaju. Vrijeme je da ideju obveznih izbora sve političke opcije gurnu u javni diskurs jer je ona u ovome trenutku važnija i od lustracije, i od javnoga duga i od brojnih drugih problema koji nas muče. Demokracija u kojoj građani ne vjeruju u demokraciju, u kojoj ne čuvaju demokraciju, jednostavno ne može dugo ostati demokracija. Historia est magistra vitae, a ne trebamo ići daleko u povijest da ovu činjenicu potvrdimo.
