Neki su povjesničari proglasili XX. stoljeće „kratkim“. Držeći kako su povijesni događaji važniji od kalendara, ustvrdili su da je ono počelo tek 1914. s Velikim ratom. Iz jugoslavenske perspektive počelo je 1918. stvaranjem jugoslavenske države (SHS). U kontekstu hrvatsko-srpskih odnosa možemo kazati da je XX. stoljeće počelo u kolovozu 1902. kada je u zagrebačkom Srbobranu objavljen članak Nikole Stojanovića „Srbi i Hrvati“ u kojem je napisana i ona poznata zlokobna rečenica, odnosno prijetnja koja je predviđala i pozivala na borbu „Do istrage vaše ili naše“. Dakle do (identitetskog) nestanka jednoga od ta dva naroda (stranke). Stojanović nije nimalo sumnjao da će u toj beskompromisnoj borbi Hrvati „podleći“, a da će Srbi biti pobjednici, jer im to garantira i „proces opšte evolucije“, „prirodna životna snaga“ te konačno „nadmoćnost na bojnom polju“. S druge strane, tvrdio je da Hrvati „nemaju jezika, običaja ni zajedničkog života“, kao ni „svijesti o zajedničkoj pripadnosti“ te da „u tuđim slugama gledaju ideal pa će i sami postati sluge“. Stojanović je kasnije zdušno sudjelovao u stvaranju jugoslavenske države i nacije, pa s dosta sigurnosti možemo predmnijevati kako je cijeli jugoslavenski pothvat razumijevao kao „istragu“ Hrvata u „proširenoj otadžbini“.
Kako je došlo do “istrage”
Ipak, Hrvati su se pokazali žilavijima nego što je mislio. Nakon dva desetljeća majorizacije, terora i diktature u proširenoj srpskoj državi, ne samo da nisu nestali nego su uspjeli izboriti i visok stupanj autonomije u obliku Banovine Hrvatske. Bio je to rezultat hrvatske borbe, sporazuma nacionalnih vodstava kao i prilika da se politika „istrage“, odnosno uništenja zamijeni politikom poštovanja i suradnje. Ali, bilo je kasno. Osim što su se srpski nacionalisti (u dijelovima Banovine) pobunili protiv sporazuma, započeo je i Drugi svjetski rat. Uspostavljeni su novi odnosi, a nacionalna vodstva, odnosno političari s izbornim legitimitetom u propaloj Jugoslaviji gurnuti su u stranu, ako ne i u tamnicu ili jamu. U prvi plan, uz ostatke jugoslavenske administracije te „vojske u otadžbini“ koje su podržavali Englezi odnosno „saveznici“, došli su pripadnici revolucionarnih organizacija – ustaše i komunisti. Prvi su imali podršku Nijemaca i Talijana za stvaranje nacionalne države, a drugi Sovjetskog Saveza i komunističke Internacionale za izvođenje revolucije i osvajanje vlasti, koja god država bila. Proglašena je NDH, ali su napravljeni i planovi o Velikoj Srbiji. Raskidom njemačko-sovjetskog pakta i početkom ratnog sukoba stvorena je zapadno-sovjetska koalicija protiv sila Osovine. Staljin ju je prozvao „antifašističkom“, u čemu je ostao usamljen, a unutar tog saveza nastao je i plan o obnavljanju Jugoslavije kojoj je Staljin spremao komunističku vlast.
Opće klanje je počelo (ili nastavljeno) još za Travanjskog rata, od Bjelovara, Mostara i Čapljine preko Knina i dalje širom Europe i svijeta. O tome tko je prvi počeo i kada je uopće počelo te tko je više stradao mogli bismo raspravljati godinama, pa ćemo se zadržati tek na jednom (dugo vremena) simbolički važnom mjestu, a to je Srb u jugoistočnom djelu Like u Hrvatskoj. Tamo su se (lokalni) Srbi pobunili protiv hrvatske države i ustaškog režima te su 27. srpnja 1941. uz manje-više otvorenu podršku talijanske fašističke vojske napali obližnju policijsku postaju, ali i hrvatsko (kao i muslimansko) civilno stanovništvo na širem području. Za ilustraciju samo navedimo da su srpski „ustanici“ na zvjerski način ubili 37 članova obitelji Ivezić, među kojima i 12-ero djece, više od 55 stanovnika Boričevca, sve hodočasnike iz Drvara koji su bili u Kninu na Sv. Anu itd. Uglavnom, poubijali su sve Hrvate do kojih su mogli doći bez obzira tko su, što su i koliko su stari. Ostali su se razbježali, a nakon rata nije im bilo dopušteno vratiti se u svoje domove tako da je u tom dijelu Hrvatske i BiH došlo do njihove potpune „istrage“, kakvu svojedobno nije zamišljao ni Stojanović. U hrvatsko-srpski sukob umiješala se i KPJ, koja je koristila taktiku preuzimanja i usmjeravanja određenih društvenih pokreta. Tako je s vremenom preuzela i vodstvo nad „ustanicima“, dijelom i njihove ideje, a time i „zasluge“ za sve što je prethodno učinjeno, uključujući i spomenuti pokolj Hrvata u tom dijelu Like i Bosne.
Da bi sve bilo do kraja utvrđeno i „legalizirano“, Partija, u koju su kasnije ušli i mnogi sudionici navedenih zbivanja, počela je poslije rata događaje s kraja srpnja 1941. nazivati „Danom ustanka naroda Hrvatske“, ali i „Danom ustanka naroda BiH“. Trijumf i pokolj nad Hrvatima (jednim od tih „ustalih“ naroda) slavili su svakog 27. srpnja. Istina, bilo je među „ustancima“ i par Hrvata. Jednoga, koji je uz to bio i član CKKPH, smaknuli su iste jeseni i bacili u jamu, a drugi se proslavio ulogom tužitelja u montiranom procesu nadbiskupu Stepincu. Nedvojbeno je da su „ustanici“ počinili jezive i masovne zločine nad civilnim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Nesumnjivo je i da su se, sljedeći logiku N. Stojanovića, pobunili protiv same ideje hrvatske države, nevezano za karakter ustaškog režima i jednako jezive (ili još gore) zločine koje su ustaše počinili nad srpskim civilnim stanovništvom. Ono što je dvojbeno, odnosno potpuno pogrešno to je navodni „antifašistički“ karakter ustanka koji bi točnije bilo zvati antihrvatskim. Posebno ako imamo na umu da je dio „antifašista“ ubrzo u Otriću potpisao sporazum s Talijanima te da su se htjeli boriti isključivo protiv ustaša, odnosno hrvatskih domobrana i policije, a ni u kom slučaju protiv talijanskih fašista.
Cijeli članak pročitajte na online izdanju Večernjeg lista.
