On se nikad nije libio sam ući među trojicu, četvoricu i šutirati, nikad se nije ustručavao reći što misli, nikad se nije povukao iz rasprave. Bio je sjajan košarkaš, dobar trener, bio je prepoznatljiv simbol košarkaškog Zadra, ali i košarke na ovim prostorima, piše portal Dnevno.hr
Čuveni košarkaš Zadra, reprezentativac nekadašnje države i dugo godina uspješan trener, kao i košarkaški djelatnik, Giuseppe Gjergja, nositelj je i Državne nagradu za životno djelo za vrhunska sportska dostignuća, „Franjo Bučar“. Rođen je 24. studenog 1937. godine, kroz svoju karijeru uvijek se nametao liderstvom i hrabrošću, igrao je na poziciji beka. ’60-ih i ’70-ih godina prošlog stoljeća. Kao igrač osvojio je srebro na Svjetskom prvenstvu 1963. u Brazilu, ponovio to četiri godine kasnije u Argentini, i ponio srebro na Europskom prvenstvu 1965. u Sovjetskom savezu. Sa Zadrom, čiji su vodeći igrači bili on i Krešimir Ćosić, pet puta je bio prvak Jugoslavije (1965, 1967, 1967/68, 1973/74 i 1974/75).
Na klupskom planu Zadar je 1965. prekinuo osmogodišnju dominaciju Olimpije i Beograda. Prvenstvo je bilo izjednačeno, dramatično, odlučeno je u poslednjem kolu. Zadar je kod kuće igrao sa Olimpijom. Pobjednik je postajao prvak. Zadar je slavio 80-75, uz 37 poena Gjergje i četiri golobradog Ćosića. Gjergja je na 19 utakmica te sezone dao 478 poena (25,2). Napominjemo, koševa za tri poena nije bilo!
Karijeru je završio kao apsolutni rekorder Zadra. Od 1958. do 1976. odigrao je 315 prvenstvenih utakmica i dao 6.640 poena (21,1 po utakmici). Dres reprezentacije Jugoslavije nosio je 103 puta i dao 611 koševa.
Bio je i izbornik reprezentacije Hrvatske koja je na svjetskoj smotri 1994. godine u Kanadi osvojila brončano odličje. I danas vitalan i raspoložen svaki tjedan igra košarku, vježba, a izgleda kao da ima četrdesetak godina manje. Dakako, i on je probdio noći i noći prateći hrvatsku reprezentaciju na nedavno završenim Olimpijskim igrama i u uvodu opširnog razgovora s njime željeli smo čuti mišljenje o nastupu hrvatske košarkaške vrste u Rio de Janeiru…
“Neću hvaliti kao neki događaje iz Brazila na sva usta. Ja bih prije rekao, a tiče se cijele naše košarke, ove Igre nisu donijeli ništa novo, niti u spoznajama niti u pomaku prema gore. Istina jest, plasirali smo se na Igre i to je lijepo, što ne bi bilo lijepo. No, za oživiti hrvatsku košarku potreban je kud i kamo veći iskorak, medalja, jedan sjajan uspjeh kako bi svi konačno došli do vjere u bolje sutra. Priliku smo imali, u dvoboju s reprezentacijom Srbije, nismo je iskoristili. Analiza će reći sljedeće, treču četvrtinu smo izgubili s 20 koševa razlike. Pa, to se ne smije dogoditi ozbiljnoj momčadi s ozbiljnim trenerom. Ni u najružnijem snu”.
Što vas je konkretno najviše čudilo u nastupima naše reprezentacije?
“Košarka se ne može igrati bez beka, braniča, playmakera. I tu smo šepali, pa kad vidim da imamo problem prenijeti loptu preko centra izbezumim se. Onda te oscilacije, poraz protiv Nigerije bio je bespotreban. A Srbi, iako bolji od nas, bili su zreli za poraz, nudili su nam se i mi poklon nismo znali i nismo željeli uzeti. Vidim, mnogi hvale naš nastup. Možda je bilo dobrih stvari, no iznova su loše prevladale, tako ja na to gledam. Alibije ne priznajem”…
Nije tema razgovora naša reprezentacija, nego cijelo stanje i naše i svjetske košarke. Kad smo kod naše košarke, cjelokupne, je li se što u Hrvatskog toliko snažno strmoglavilo poput košarke?
“Od svih sportova košarka se najviše urušila otkako je neovisne Hrvatske, Od elitnog sporta mi smo postali provincija. Nekad, kad se igrala košarka, ulice su bile prazne. Danas košarka nikog ne zanima. Kvaliteta je toliko pala da sve skupa izgleda negledljivo”.
Smijemo li reći da je i cijela svjetska košarka došla u situaciju da više nema šarma, duha i vica, kamoli mašte i kreacije, jer se sve temelji na sirovoj snazi?
“Kad se govori o košarkaškom trenerskom procesu onda se mora znati je li taj sport aeroban ili anaeroban. Kad to zaključite morate napraviti program koji je primjeren za taj sport. Uzalud vam je dizati utege u košarci, tu može doći samo do ozljede. Neka to radi Pešalov. Čujem da treneri pričaju kako su imali fantastične treninge, kao trčali su dvadesetak kiklometara. Pa, nisu košarkaši dugoprugaši. Treneri to danas ne znaju, tu košarka strahovito gubi. Pa, i Beamon je prije 50 godina u dalj skočio 8.90, ne priznajem te priče kako je razlika u sportu nekad i danas golema. Ne, sport je uvijek isti, nadmetanje s pobjednikom i traženje pobjede. Uvijek tvrdim, svi igrači koji su u Kući slavnih – igrao sam protiv njih – i valjd anešto znam. I tada sam govorio, skidam kapu prvoj petnaestorici NBA igrača, oni su nesavladivi, nenadmašni. Danaas također kažem, skidam kapu prvoj dvadesetorici košarkaša iz NBA lige, i oni su dimenzija više od ostalog svijeta. No, svim ostalima i mi smo bili ravni i ovi danas moraju biti ravni. Pa, gledajte tko sve danas igra u NBA ligi? Jeste vidjeli onoga Brazilca Nenea, pa taj ne bi mogao u naše vrijeme ni ući u dvoranu. A on igra u NBA ligi, prestrašno. Ovdje na rivi bi mogao iskrcavati pijesak iz brodova. Danas se čudimo kada takav igrač pogodi koš, u moje vrijeme bi se svi čudili kad bi netko promašio”.
Kada je i kako započela propast naše košarke?
“Nije problem što mi možemo u jednom natjecanju kiksati. To se svakom dogodi. No, evo sad će četvrt stoljeća da je hrvatska reprezentacija bez medalje na velikim natjecanjima. Mnogi pitaju je li svemu kriv onaj košarkaški Sabor iz 1995. godine u Karlovcu. Jest, nego što da je kriv. Tada su sve nas koji smo nešto radili i stvorili u jugoslavenskoj i hrvatskoj košarci – doslovce pomeli. I došao je Danko Radić. Njemu skidam kapu kao konobaru, a ne kao predsjedniku HKS-a. To je bio preveliki zalogaj za njega, sve je potom uništavano. Ovo što se nama dogodilo jest neshvatljivo. Da smo htjeli uništiti tako košarku ne bi uspjeli. Cijela Dalmacija koja je s momcima genetski idealna za košarku ne može stvoriti igrača”.
Koliko može trajati oporavak od ovog košarkaškog debakla koji nas stišće već više od 20 godina?
“Dok je još nas nekoliko živih može se nešto spasiti. Mi možemo biti mentori ovim mlađima, pa da se barem shvati kako se čini trenažni proces, ali i selekcija. Ovaj Izvršni savjet s našim najvećim košarkašima nije rješenje, to je samo poza. Pazite, je li Dino Rađa nekoliko godina u KK Split, pa i Stojko Vranković je visok, viši od Rađe. Svaka njima čast na tome. Ja sam trenirao i jednog i drugog. Ali, oni nisu treneri, ne rade na terenu”.
Vi ste osvojili brončanu medalju na svjetskoj smotri 1994. godine u Kanadi, kod kuće ste dočekani kao da ste uništili košarku zauvijek?
“Imali smo samo jedan poraz. Igrao sam kvalifikacijski ciklus, onda mi je Nirko Novosel rekao da u Savezu nemaju novaca za platiti me, ali da bi htjeli da budem izbornik i na svjetskoj smotri. Rekao sam da mi novac ne treba, da ću odraditi dvije godine gratis, da će to biti obol domovini. Imam to i napismeno. Ali, kazao sam tada, poslije mi dajte četverogodišnji ugovor, da u miru radim. I platite me kao ostale. Međutim, onda su me u Karlovcu, na tom Saboru, pomeli. Došao je potom moj prijatelj Petar Skansi koji je bio na Olimpijskim igrama u Altanti, sedmi ili osmi, doživio je krah. S još boljom momčadi, jer ja nisam imao ni Tabaka ni Perasovića”.
Klubovi iz Hrvatske, i oni su popadali poput čunjeva?
“Cibona u 25 godina u Euroligi nije napravila ništa, jednom bila među osam, jednom među 16. A potrošeno je toliko novaca da su mogli dva-tri puta biti eurpski prvaci. To je isto jedna nakaradna pojava, jer je kompletan novac imala samo Cibona i uzimala je sve što vrijedi i osakatila je kupovanjem cijelu košarku. Vele da je Cibonu Božo Miličević dobro vodio. Ma dajte, on je bio po našu košarku elementarna nepogoda. Ja sam ga doveo u Zadru, ali tu je mogao biti samo tajnik”.
Je li pomalo smiješno da košarkaška Hrvatska više ne može iznjedriti dobrog beka?
“Ako se pogriješi u selekciji povratka više nema. Nemoguć je. Što to dokazuje trenerima? Dokazuje da uopće nisu za taj posao. Dakle, ako trener nije kadar stvoriti igrača onda nije trener. Na kraju nema igrača i svi se pitaju, a radili su stalno, gdje su pogriješili. Pa, u selekciji ste pogriješili, ne znate posao! Uzeli su pogrešan materijal u obradu i izgubilo se vrijeme. Bog je nekome dao da lijepo pjeva, jer od šumova napravi harmoniju i rapsodiju. Ja za to nemam talenta, ja ću revat ko tovar. Ali, kad se dijelila nadarenost za košarku ja sam bio prvi u redu. Boga sam držao za bradu, ali neće mi to priznati. Rad je bitan, ali samo ako je uz talenat, ne može se od vješalice napraviti igrač. Neka dižu utege, eto”…
Je li stoji tvrdnja da mlade i njihove roditelje zanima samo novac, a ne košarka?
“Koliko ja pamtim mi smo sanjali da ćemo jednog dana biti u reprezentaciji i nitko nije mislio o novcima. Moram priznati, nama je košarka bila prozor u svijet, pedesetih godina otići u inozemstvo, bila je to neviđena privilegija. Ja sam generacjia Koraća, Daneua, pa mi smo se natjecali tko će bolju knjigu pročitati ili posjetiti veći muzej ili galeriju. Danas to mladiće ne interesira, ni njih ni njihove roditelje. Samo novac, novac i novac. A tako se ne postaje veliki igrač. Ja sam bio, k tome, i samouk. Tih pedesetih godina nije bilo televizije, nije nam nitko mogao pokazati dribling, fintu, pravi skok šut. Onda je meni teta iz Amerike poslala film o Bobu Couseyu, poznanik mi je bio filmski operater i gledao sam taj film nebrojeno puta. I na terenu to vježbao do iznemoglosti. To je ta volja koja danas ne postoji kod mladića. Toliko sam radio da su govorili da sam lud. Ja sam bio prvi košarkaš u Europi koji je koristio trikove iz NBA, ne zato što sam pametan, nego što sam puno radio”.
Regionalna liga?
“Ispunila je očekivanja, barem ima određenu razinu kvalitete. Moglo je ispasti i bolje. Nažalost, kvaliteta u državama nastalima nakon raspada Jugoslavije jest slaba, tu košarku nitko ni ne gleda. Negledljivo je i ovo što imamo doma. Kažu, igra za NBA, pa i u NBA ligi ima svašta”.
A vaš Zadar?
“Vratio sam se u Zadar 2004. godine i u četiri godine osvojili smo pet trofeja. Prvu godinu smo potrošili najmanji budžet, od pola milijuna eura. Zadnju godinu svi su postali pametni. I sruše me, jer su svi htjeli novac. Što ću reći, ja sam potjeran, da nemam pojma, sad imaju to što imaju. Ništa”!
