Operacija Hrvatske vojske Ljeto ’95 trajala je od 25. do 30. srpnja 1995. godine, a tijekom nje oslobođeni su Bosansko Grahorovo i Glamoč. Istovremeno su srpske postrojbe u sjevernoj Dalmaciji dovedene u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Također ovom akcijom stvoreni su preduvjeti za operaciju Oluja, piše Povijest.hr
Povod za samu akciju bila je civilizacijska i humanitarna katastrofa te masovni pokolji koji su se dogodili u tzv. zaštićenim zonama UN-a Srebrenice i Žepe te silovit napad na Bihać. Da bi se spriječio pad Bihaća u Splitu je od strane hrvatskih i bošnjačkih strana ponovo oživotvoren Washingtonski sporazum kojim je odlučeno da će vojne postrojbe pod kontrolom RH i BiH zajedno djelovati sa jednim ciljem – sprečavanjem neprijatelja da nastavi sa ofenzivom. Dogovorena je koordinacija oružanih snaga Hrvatske i BiH, čime je konačno legalizirana prisutnost regularnih postrojbi Hrvatske vojske na teritoriju BiH. Taj sporazum potpisali su predsjenici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.
Tada, u tim kritičnim trenucima, general Ante Gotovina izvješćuje Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja bi bila pandan operaciji Zima ’94.
Na Hrvatskoj strani tada su bili na raspolaganju 4. i 7. gbr, 114. br, 2./9. gbr, 1. HGZ, 81. gb, 3./1. gbr HVO, SP HR HB. Nasuprot njima su stajale srpske snage u Bosanskom Grahovu i Glamoču, koje su branile postrojbe iz sastava 2. Krajiškog korpusa VRS. Međutim, zbog značajnijeg angažmana na osvajanju Bihaća srpska obrana Bosanskog Grahova i Glamoča bila je slaba.
Operacija hrvatskih snaga izvršena je u dva smjera napada. Na prvom smjeru napada Crni Lug – B. Grahovo neprijatelj je imao dobro utvrđene položaje koji su pobijeni u tri dana, nakon čega HV oslobađa Bosansko Grahorovo i uspostavlja nadzor nad planinskim prijevojem Derala iznad Strmice. Drugi smjer napada išao je od planine Šator prema Glamoču koji je oslobođen nakon četiri dana teških borbi. Nakon toga bojišnica se stabilizira, a kao odmazdu za pretrpljene gubitke Srbi su zrakoplovima bombardirali livanjsko područje.
Nakon operacije Ljeto 95 snage pobunjenika u Krajini dovede su u tešku situaciju poluokruženja, s linijom bojišnice samo 10 kilometara udaljenom od Knina. Time je sudbina pobunjeničke tvorevine na području RH zapečaćena i bilo je sasvim jasno kako bez intervencije vojske Srbije, Knin nema nikakve šanse održati se.
