Zagreb najavio Krešin muzej, a Zadru je, valjda, dovoljno što ima Krešin spomenik i ulicu bez i jednoga kućnoga broja
Nedavno je Ivica Lovrić, pročelnik, za obrazovanje, kulturu i sport u Gradu Zagrebu, za HTV izjavio, između ostaloga, da Zagreb ‘ima ozbiljne namjere i za Krešin muzej, kao što smo napravili za Dražena…’ pa dalje docira kako je to način kako se čuva spomen na velikane i svjedoči mladima kakvi bi trebali biti.
Moć zagrebačkoga proračuna golema je i unutar njega uvijek je moguće pronaći nekakvu ‘nišu’ kroz koju će se progurati različiti projekti. Lovrić je, eto, najavio da bi Zagreb mogao uskoro otvoriti projekt Krešina muzeja što kao najavu imamo promatrati s već doživljenom i proživljenom praksom jednoga oblika metropolizacije svega i svačega. Nije sporno da je Krešo rođen u Zagrebu (i pokopan na Mirogoju) i nije sporno da je igračku karijeru završio u Ciboni, u zagrebačkom klubu koji je, Zadrani dobro znaju, jedna od niza paradigma prije spomenute metropolizacije.
Lovrić, naravno, ima pravo iznositi ideje, a ideja o Krešinu muzeju u Zagrebu nedvojbeno je dio neutažive želje (potrebe?) Zagreba da u svoja njedra trpa što više hrvatskih vrijednosti bez obzira na posljedice po ostatak Hrvatske. Cibona je tako, kad se već govori o košarci, sustavno poslije 1990. posmicala sve druge košarkaške subjekte čija je glava virila iznad vode dok na koncu nije došla do točke da neprilagodljiva kakva jest, a zato jer je lagodno sisala zagrebački proračun, postane drugi zagrebački klub, iza privatne Cedevite.
No, ovdje je najprije bila riječ o Krešinu muzeju, budućem zdanju za koje Lovrić kaže da Zagreb ima ozbiljne namjere. Pitati nam se u Zadru valja: Što je Zadar do sada napravio da bi u njemu, u gradu u kojemu je velikan (najmanje) košarkaški ‘i rođen i kršten i pričešćen’ dobio kutak, prostor u kojemu će se na stručan način javnosti predstaviti njegovi lik i djelo? Zadar jest napravio spomenik (autor je pok. Ratko Petrić, akademski kipar rodom iz Belafuže u Zadru), dobio je i ulicu (bez i jednoga kućnoga broja) i dvije – tri publikacije koje u pravilu samo korektno i taksativno govore o čovjeku iznjedrenom u Jazinama, a postoji i udruga koja se tu i tamo javi da je živa. Naravno da se zadarski proračun ne može uspoređivati sa zagrebačkim, ali zar nije Bepo Matešić odavna zapjevao da ‘nije u šoldima sve’?
Na koncu, kad se sjetimo da je Zadar u nekoliko navrata u ne tako dalekoj povijesti pokojnoga velikana postavio u status ‘persona non grata’, što netko ne želi priznati, netko ne prihvaća da je tako, netko možda žali, a nekoga nije briga, zašto se onda uopće pitamo zašto se tamo neki Lovrić dosjetio ideje da Krešin muzej treba biti u Zagrebu!