Zadranin Ante Jović, najbolji hrvatski vojnik: “Ako nešto voliš, uvijek nađeš vremena, a i na brodu se mogu raditi sklekovi i trbušnjaci!”

Dva tjedna nakon što je postao najspremniji pripadnik OSRH u 2016. godini, časnik Flotile Hrvatske ratne mornarice poručnik korvete Ante Jović vratio se svojim redovitim zadaćama. Portal Hrvatski vojnik razgovarao je s njim na njegovom radnom mjestu, raketnoj topovnjači “Kralj Dmitar Zvonimir” gdje je pogonski časnik, nekoliko dana prije no što je drugim brodom HRM-a otišao na međunarodnu vježbu u Italiju.

Otkad je natjecanje za najspremnijeg pripadnika OSRH obnovljeno 2012. godine, vi ste sudjelovali već na drugom izdanju?

Htio sam se prijaviti i te prve godine, no u vrijeme natjecanja bio sam na taboru Temeljne časničke izobrazbe. Nisam bio siguran, ali nadao sam se da se mogu nositi s iskusnim vojnicima i dočasnicima. Na prvom nastupu cilj mi je bio završiti utrku. Kad sam to uspio, sljedeći cilj bila mi je pobjeda i evo, ove godine sam uspio. Na prvo sam svoje natjecanje u Delnice 2013. došao mlad i nadobudan, imao sam veliku želju i nisam slušao savjete. Kako bih dobio na vremenu, pokušao sam upamtiti točke na zemljovidu, a ne stalno gledati u njega. U jednom sam trenutku, dok sam bio drugi, pogriješio pravac i na kraju bio dvanaesti ili trinaesti. Sljedeće sam godine, također na drugom mjestu, bio diskvalificiran na zadnjoj radnoj točki, pucanju iz puške u kretanju, kad sam stao na crtu za gađanje.

I prošle ste godine stali, ali na pobjedničko postolje?

Da, bio sam treći, iza Pere Bertovića iz SOD-a i Zvonimira Tadejevića iz ZSS-a, premda mi nije išlo na kvalifikacijskom gađanju, a nakupio sam i dosta vremenskih kazni na radnim točkama. Tako sam stalno hvatao njih koji su bili ispred mene.

Bili ste aktivan sportaš, trkač dugoprugaš. Kondicija i izdržljivost nikad nisu bili sporni. Jeste li za ovu pobjedu dodatno radili na vojničkim vještinama?

Želim zahvaliti kolegama iz HRM-a koji su mi pomogli vezano uz gađanje i neke druge stvari. Prve godine nisam slušao savjete iskusnijih, no sad sam ih upijao te uvježbavao naučeno. To se najviše vidjelo pri kvalifikacijskom gađanju, postigao sam 38 pogodaka od mogućih 40, a i poslije sam bio precizan s pištoljem.

Jeste li bili svjesni da ste nakon kvalifikacija postali favorit? Je li vam samopouzdanje poraslo?

Malo jest, ali priznajem da sam cijelo vrijeme imao određen strah od orijentacije. Naime, kao nekadašnji natjecatelj u orijentacijskom trčanju, imao sam problema s prelaskom s klasičnih orijentacijskih karata na topografske, pogotovo ako tražena točka nije točno na pravom mjestu. No, postavljač staze odradio je vrhunski posao: došao bih u krug od dvadeset metara blizu točke, podignuo pogled s karte i kontrolna točka bila je tu, nisam je trebao tražiti u nekakvoj prostoriji od 200 x 200 metara. To nije lako kad trčite sami, a ne u skupini.

Usamljeni ste prošli velik dio utrke?

Točno. Startao sam s ritmom koji bih nazvao ugodnim, računao sam da će, ako će me stizati, pratitelji morati potrošiti više energije. Nakon druge radne točke, pištolja, susreo sam skupinu od trojice pripadnika ZSS-a predvođenu Tadejevićem, i tad sam znao da već imam desetak minuta prednosti. Nisu se približavali i ostao sam sâm do kraja. To je monotono, dosadno, a ne znaš ni koliko si brz, nemaš se s kim uspoređivati, teže se orijentirati… No, cijelo sam vrijeme grizao za pobjedu i znao da imam još rezerve, da mogu potegnuti ako treba. I nakon što sam ušao u cilj, imao sam snage za još utrke.

Vi i pozornik Tadejević dvije ste godine zaredom na pobjedničkom postolju. Bertović se povukao. Stvara li se između vas dvojice neko rivalstvo?

Naprotiv, razvili smo pravi prijateljski odnos. Jedan je od onih vojnika koji su toliko spremni da se, da bi ih nadmašio, trebaš dobro ispatiti, čak i prijeći neke svoje granice. Tko zna, možda sljedeće godine zajednički uđemo u finiš. Mislim da bi on tad, nakon dva druga mjesta, imao puno veću želju za pobjedom nego ja, koji sam to već postigao.

Najteži dio pobjedničke utrke?

Dva su. Prvo bih istaknuo dio od izlaska s vježbališta “Gakovo” do sljedeće radne točke. Bila je to duga i monotona dionica, nikad kraja. Teške su bile i prepreke, nakon sat i pol trčanja tražile su potpuno drukčiji rad mišića, prelazak iz aerobnog u anaerobno. Tu su počeli i grčevi, ali prošli su.

Kad ste shvatili da ćete pobijediti?

Nakon zadnje radne točke, mreže. Tad su mi rekli da drugoplasirani još nije stigao ni dvije točke prije. Sam sam sebi rekao: “To je to! Sad mogu nastaviti laganije prema cilju.” Mislim da mi je otad do njega trebalo nekih 45 minuta i prošle su mi brzo.

Kiša je postala konstanta, pada na svim natjecanjima. Pomaže li vam?

Naravno da u jednu ruku otežava, no u drugu pomaže. Tijelo je čudan stroj, pri takvim naporima nikad ne znaš kad će nastupiti dehidracija. Dolazi odjednom, a ti pomisliš da je riječ o umoru. Kiša mi zato pomaže da ostanem svjež i čiste glave.

Krug čestitara bio je širok?

Jasno, sa svih strana. Vojnički poziv, a i sportska karijera, donijeli su mi niz poznanstava i prijateljstava. Naravno, najdraže je bilo kolegama s broda i iz HRM-a, primio me i zapovjednik HRM-a i nagradio s pet slobodnih dana. Čuo sam da je moja pobjeda sad argument svim pripadnicima HRM-a kad dođe do neke rasprave među pripadnicima raznih grana i rodova OSRH (smijeh).

Jeste li se kao mornar i časnik susretali s mišljenjima da je to natjecanje u prvom redu za vojnike i dočasnike, pripadnike specijalnih i kopnenih postrojbi?

Jesam, to bih jednostavno nazvao predrasudama. Svi smo mi vojnici i moramo poznavati temeljne vojničke vještine, a svaka je specijalizacija, poput ove moje na brodu, dodatak. Ako se mojoj raketnoj topovnjači, ne daj Bože, nešto dogodi, mogao bih doći u situaciju da budem pješak naoružan samo puškom.

Motivirani ste i za daljnje nastupe, za nove pobjede na natjecanju Prvi za Hrvatsku?

Kako da ne! Smatram da to natjecanje budi pravog vojnika u meni, a ja guštam u vojničkom pozivu i svemu što radim kao vojnik. Naravno, sve ovisi o zdravstvenom stanju i obvezama.

Biste li željeli probati neki novi teren na natjecanju?

Drago mi je da se lokacije mijenjaju, ali sasvim mi je svejedno. Zapravo, čak bih rado da ne bude na poligonu, da nam lokaciju jave, na primjer, tek dva tjedna prije događaja, odvedu nas na potpuno nepoznat, divlji teren, i kažu: “Evo, tu vam je start i zemljovid i krenite.” Neka bude još napornije i zahtjevnije, neka bude još radnih točaka koje traže još više vojničkih znanja i vještina. Kako bude meni, tako će biti i ostalima.

Pratite li brodsku i mornaričku tehnologiju?

Bilo bi čudno da ne pratim, ne bih ni upisao Fakultet strojarstva i brodogradnje da nije tako. Dosta toga bilo mi je nepoznato kad sam došao na brod, no ova dužnost traži znanje i usavršavanje i stalno moram ići u tom smjeru, nije mi nikad dosadno. Nestrpljiv sam da stigne prvi obalni ophodni brod za HRM, trebao bi biti vrhunski.

Kad stignete trenirati, na brodu baš nema mjesta za trčanje?

Povukao sam se iz aktivnog, klupskog bavljenja sportom, no pokušavam trčati svaki dan. Bavim se i alpinizmom, paraglidingom i speleologijom. Ako nešto voliš, uvijek nađeš vremena, a i na brodu se mogu raditi sklekovi i trbušnjaci.