U tri utakmice Cedevita je, očekivano, triput pobijedila Cibonu i treći put uzastopce postala hrvatski košarkaški prvak. U trima utakmicama odigranima u Zagrebu, najvećem hrvatskom gradu, u dvjema dvoranama (Dvorana sportova 2, Dvorana D. Petrovića) od mogućih 11.500 gledatelja bilo ih je oko 5.700. Riječ je o finalu hrvatskoga prvenstva u najvećem hrvatskom gradu.
Nešto istočnije, u Beogradu, u bivšem Pioniru a sada Dvorani Aleksandra Nikolića bilo je 6.000 gledatelja (kapacitet 7.000) na prvoj finalnoj utakmici srbijanskoga prvenstva. Na europskom sjeveru, u Belgiji, u prvoj finalnoj (odigrana je već i druga) utakmici tamošnjega prvenstva u Oostendeu (suparnik Aalstar Okapi) bilo je 8.500 gledatelja!
Zanemarimo li beogradski podatak koji je poslužio samo kao pomoćna ilustracija, pa usporedimo zagrebačke utakmice, za koje su na HTV-u lakomisleno i gromoglasno tvrdili da su ‘veličanstvene’, s podatkom iz Belgije, trebamo se zapitati samo jednu – što je danas košarka u Hrvatskoj? Ili, još nešto – za koga se ta košarka igra? Ili – tko to uopće dolazi gledati?
Nažalost, nije ni Zadar neka iznimka. U polufinalu s Cibonom na tribine je došlo jedva 2.500 gledatelja (kapacitet 9.000). Belgija, pak, kao zemlja u kojoj najbolje uspijevaju pivo i čokoladne praline, ima drugačiji odnos prema profesionalnom sportu. Tamo se na tribine dolazi obiteljski, kupuje se pretplata nekoliko mjeseci prije početka sezone, kupuju se navijački rekviziti, prije i poslije utakmica ljudi jedu i piju, zabavljaju se… OK, njihov je standard bolji, ali nije riječ ovdje samo o standardu. Ovdje je riječ o tomu što ljudi u Belgiji (a slično je u velikom dijelu Europe) od utakmice očekuju i što od nje dobiju. Dobiju zabavu gledajući momčadi u čijim su rosterima još vidljive i natruhe iz kolonijalnih vremena, ima puno igrača iz bivših kolonija, ali i puno ostalih stranaca koji su ukalupljeni u jedan veliki cirkus. Zabava, zabava, zabava… dijelom i na tragu šoumenstva NBA lige.
U nas, pak, ligama drmaju kojekakve skupine mufljuza, u klubovima znatan utjecaj imaju tipovi koji misle da su nedodirljivi menadžeri, a najboljih hrvatski klub naručuje panegirike i ditirambe kad osvoji domaće prvenstvo i Kup Krešimira Ćosića, te časti dio publike proizvodima svojih (i tuđih) pogona smatrajući da će tako djelomično zamagliti svoje obično statiranje u Europi.
Hrvatska košarka, kao i svekoliki hrvatski sport, trebaju se napokon odlučiti što će biti. Hoće li Janica Kostelić, pomoćnica za sport u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, uopće imati vremena poduzeti nešto? Makar što to bilo.
