Ljudi su se kroz povijest susretali s različitim načinima kažnjavanja. Kako je vrijeme prolazilo, načini kažnjavanja postajali su blaži, pa je mučenje u civiliziranom svijetu postalo samo ružna povijest. Oduzimanje slobode već je stoljećima važan instrument u službi života.
Vratimo li se samo malo dublje u povijest, i to u našem gradu, doznajemo kako je u Zadru bilo različitih načina represije. Zadar je kroz 18. i 19. stoljeće bio prava mala metropola. Svaka je dalmatinska komuna u svom statutu određivala kazne za različite zločine.
U 18. st. Pod Venecijanskom upravom pokušalo se s utilitarnim iskorištavanjem kazni, pa su se prijestupi kažnavali veslanjem na galijama. To je nekada bio zanat, ali više nitko nije htio raditi taj naporan posao. Galije su u Zadru bile smještene kod današnjeg mosta, a njima je zapovijedao predak poznatog pisca Emila Zole. Čak se u Zadru govorilo da je Zola podrijetlom iz mjesta koje se nekad zvalo Krmčina, danas Sv. Petar.
Zadar je od 1806. bio pod francuskom upravom, a samim time, u gradu su vladali francuski zakoni, između ostalog, i oni o načinu kažnjavanja.
Francuski izum bila je giljotina, strašna sprava koju je dr. Guillotin izumio kao humaniji način izvršenja smrtne kazne. Ova sprava u svijetu zadnji put je upotrijebljena 1977. godine.
Giljotina nije zaobišla ni Zadar. prva koja je pod njom stradala bila je stanovita Tomica Sarlić. Rođena je u Banjevcima, a bila je udana za Filipa Zurka iz Biljana. 27. rujna 1811. ona je ubila svoga muža s 40 uboda nožem. Trebala je biti propisno kažnjena za taj težak zločin ubojstva, doveli su je u Zadar i smjestili u zatvor koji se tada nalazio u Kapetanovoj kuli. Nakon dva mjeseca osuđena je na smrt. Tu je presudu valjalo potvrditi, i to s više instance koja se nalazila u Ljubljani, a konačna potvrda osude čekala se iz Pariza. Konačnu osudu i kaznu dekapitacije osuđenica je čekala mjesecima.
U gradu je postojao i krvnik, međutim, on nije znao baratati giljtinom, a nije bilo ni same sprave. Stoga je u travnju 1812. drvodjeljac Tozzi dobio posao izrade giljotine. Krvnika su u međuvremenu obučili kako baratati giljotinom koja je konačno bila i izrađena. U tajnosti je isprobana u Artiljerijskom arsenalu na bedemima, a strašnu spravu cijelo su vrijeme čuvali žandari. Giljotina je prošla test, stavljena je na kolica i odvučena na mjesto stratišta koje je bilo u parku crkve Gospe od zdravlja. Tamo je u to vrijeme bio samostan Male braće, čiji je balkon bio loža s koje su uglednici trebali gledati pogubljenje.
Egzekucija se izvršila 4. svibnja 1812. u 11 sati. Po gradu se taj događaj pompozno oglašavao i najavljivao, bila je to prava predstava. Koinačno, osuđenica je dovezena na kolicima, odjevena tek u jutenu haljinu i krvavi spektakl mogao je početi. Posljednja želja osuđenice bila je da se nekome preda na brigu njezina kćer.
Bubnjari su najavili dekapitaciju, oštrica se spustila, a krvnik je slavodobitno prema publici podigao odrubljenu glavu.
Do travnja 1812. giljotina je radila punom parom, a koliko je ljudi na koncu stradalo pod njenom oštricom, ostalo je nepoznato, jer je arhiv zadarskog suda bio uništen. Naime, novi predsjednik suda, stanoviti Novaković 1946. godine naredio je uništenje arhiva i tako je sva dokumentacija završila u riječkoj tvornici papira.
Giljotinu su na kraju Zadrani demontirali, ispilali i upotrijebili drvo za ogrijev 1813. godine.
Od 1814. Zadar je opet pod austrijskom upravom, pa vrijede njihovi zakoni. Austrijanci su za najteže zločine kažnjavali vješanjem. Dalmacija je u te svrhe imala krvnika koji je stolovao u Zadru, a prema potrebi, radio je i u Vojnoj krajini i Crnoj Gori. Prvi poznati krvnik bio je Dominik Vimer, podrijetlom Austrijanac, koji je krvnički posao naslijedio od oca. Vimer se priženio u Zadar djevojkom iz obitelji Tičina, živjeli su na Kolovarima, a o njemu i njegovima u gradu se dugo pričalo.
Osim vješanja, krvnik je bio zadužen za stavljanje kažnjenika na stup sramote, te utiskivanje žigova na rame manjim prijestupnicima.
Stup sramote u to je vrijeme korišten za javno ponižavanje prijestupnika, a njihovi zločini najčešće su bile krađe i svodništvo. Stupovi su obično bili postavljeni na frekventnim lokacijama, poput trgova i tržnica, kako bi što više ljudi vidjelo optuženika. U Zadru su bila dva, onaj koji i danas tako nazivamo, 14 metara visok antički stup na Forumu, dok se drugi, manji, nalazio na 4 kantuna, i služio je za kažnjavanje ljudi koji su živjeli u predjelu Varoši.
Vrijeme predviđeno za boravak na stupu srama ovisilo je o težini prijestupa. Osuđenik bi bio okovan za stup, oko vrata bila mu je ovješena ploča s popisom njegovih prijestupa, a bio je izložen vrijeđanju i gađanju svime i svačime od strane prolaznika i ljudi koji su se skupljali oko stupa u tu svrhu. Osuđenik bi ujedno, morao i platiti određeni iznos zbog toga što je bio izložen na stupu. U slučaju kaznenog djela krađe, osuđenik bi, uz boravak na stupu srama, bio i premlaćen.
Osim stupa srama, bilo je aktualno i vješanje. Posljednja kazna vješanjem u Zadru je izvršena 1875. godine, a kažnjenik je bio mađarski vojnik koji je ubio svog vodnika. Tada u gradu nije bilo krvnika, pa je posao vješanja morao odradtit – šinter.
Šinter nije bio obučen za vješanje, pa je to posljednje vješanje odrađeno dosta šlampavo, s mnogo muke po kažnjenika koji je dugo umirao u mukama. Osuđenici na smrt vješanjem obično su se pokapali na mjestu stratišta, u ovom slučaju sve se odvijalo na području današnjeg fakulteta. Tijekom gradnje Sv. Demetrija pronađeni su ostaci obješenog vojnika.
Mnogi danas zazivaju te radikalne i nemilosrdne kazne koje su propisivali zakoni. Reda za stup srama ili za vješala onda nije bilo, za razliku od danas, kada bi gotovo svaki gradski kvart trebao imati svoj stup srama, s obzirom na broj kaznenih djela koja se počinje u gradu. Povijest i danas govori kako svako nedjelo mora biti procesuirano. Nekad je pravda bila brza i nemilosrdna, a mi danas imamo tromu birokraciju i neodlučno sudstvo koje nerijetko štiti zločinca.