Postoji nekoliko značajnih perioda u životu svakog čovjeka. Znate, ona duga razdoblja čiji neminovni završetak znači dolazak na veliko križanje na kojemu svatko bira svoj, često neizvjestan put. Jedan od takvih perioda zasigurno je trogodišnje ili četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje, a zadnja točka na tome putu, prije raskrižja života, je simbolično zadnji dan škole.
Zadnji dan škole trenutak je kada mladi trebaju zauvijek ostaviti mladost iza sebe i kročiti u svijet odraslih (makar, mnogi će reći da je razdoblje mladosti danas produženo unedogled, raspitajte se samo o sindromu Petra Pana).
Upravo zato, tradicionalno, mladima je dopušteno da zadnji dan škole proslave kako oni žele pa je stvorena ludijada, norijada ili kako već zovete veliku feštu koju obilježava mnogo alkohola, razbijenih jaja, prosutog brašna i neskrivenih emocija. Ritualan je to trenutak, gotovo religijski za generacije i generacije srednjoškolaca koje “sutra” odlaze na tržište rada ili na stazu visokog obrazovanja.
Dežurna gunđala, ljudi bez tolerancije na ikakvo veselje, vikali su odavno kako su mladi na taj dan preglasni i kako bespotrebno onečišćuju grad u svojoj zabavi. Da, dragi naši, ali to je samo jedan dan, a buku će uskoro opet zamijeniti mrtva tišina praznih ulica našega grada u kojemu se, tradicionalno, ništa ne događa i kojemu su ulice uvijek čiste jer je svako veselje strogo zabranjeno tako da možete u miru trunuti unutar svoja četiri zida gajeći neku iluziju da je “u vaše vrijeme bilo drugačije”.
Ipak, srednjoškolci se nikada nisu predali pritisku društva – do sada se uvijek bučilo i uvijek se prljao grad, a potpora je stizala od onoga maloga dijela njihovih razumnih starijih sugrađana. Na žalost morao sam napisati do sada jer izgleda da je netolerancija prema veselju ove godine izborila veliku pobjedu, pobjedu koje naši dragi srednjoškolci nisu svjesni.
Naime, radi se o donaciji brašna i jaja socijalnoj samoposluzi od strane velike većine zadarskih srednjoškolaca. Nemojte me krivo shvatiti, sam čin donacije bezrezervno podupirem, ali protiv sam odabira dana kada se te namirnice doniraju, znajući za što su trebale biti iskorištene – zabavu.
Gunđala su godinama govorila: “Zašto oni to ne doniraju to brašno i ta jaja siromašnima?” i eto, napokon uspjela istjerati vodu na svoj mlin. Ne želim osuđivati, ali imam i protupitanja – zašto ti isti nikada neće donirati ništa socijalnoj samoposluzi i zašto se sada neće isprsiti i na svako donirano jaje donirati dva? Zato što u konačnici njih nije briga za siromašne – njih je jedino briga da njihov grad ostane do kraja mrtav.
Nisu jadni srednjoškolci krivi. Odrekli su se zabave misleći da čine nešto dobro za društvo, dok u stvarnosti čine dobro samo parazitima u stanovima na Poluotoku. Htjeli su pokazati da imaju obzira na dan kada obzira ne bi trebali imati, kada bi trebali slaviti mladost i kraj jednoga važnoga perioda u svojemu životu. Ali eto, popustili su pred društvenim normama postavljenima od lažnih gradskih svetaca, a grad i ljudi za koje su ovo napravili vratit će im po običaju pljuvačkom u lice kada ne budu mogli naći posao i osigurati si mirnu egzistenciju dostojnu čovjeka.
Dragi srednjoškolci, sretno vam u daljnjem životu i oprostite nam jer ne znamo što činimo.
P.S.: Za sve one koji kažu da gluposti poput ludijade nema u bijelome svijetu, ne brinite – veoma brzo ćete tamo potjerati naše srednjoškolce pa će se sami uvjeriti.