Došli prije 290 godina: Zašto su ‘pod Italijom’ Dešpalji bili Despoti, Nikpalji Nisi, Karucci Raggi, a Vukići Lupisi?

Znamo da je arbanaški govor u stanju odumiranja (samo starije generacije znaju i govore arbanaški), ali Arbanasi, svjesni svog etničkog identiteta, održavaju vezu s pripadnicima svoje etničke skupine organizirajući posjete svojoj pradomovini, slaveći svake godine 10. svibnja Gospu od Loreta, organizirajući predavanja vezana uz svoje običaje i tradiciju, tiskajući knjige o zadarskim Arbanasima u svrhu ostvarivanja zajedničkih interesa, otkrivajući procese u kojima pojedinci postaju svjesni svojega etničkoga identiteta,

Rad na zemlji nije za Arbanase bio novost, a s obzirom na marljivost, na ustrajnost i na stalnu želju za boljitkom, većina je obitelji širila svoja imanja.  Postupno su poneke obitelji svoju djelatnost preusmjeravala na obrtništvo, a u 19. stoljeću sve je više Arbanasa moglo školovati svoje potomke. Arbanaški jezik bio je dovoljno otporan negdje do prve, druge dekade 20. stoljeća. Iako nikad nije imao gramatiku, a neki rječnici došli su tek poslije, arbanaški je egzistirao ‘u kući i u mjestu’, a postupno su pojedinci, nakon toga i skupine, iz potrebe učili i hrvatski i talijanski.  Erber je u svojoj monografiji nekoliko stranica posvetio i riječima što ih je zabilježio. Za nebo arbanaški je izraz bio čiedi, za Sunce – Diedi, za kožu – likura, za magarca – gomari, , za sretan – imeri, blizu – iafri… Kruno Krstić (1905. – 1987.), jezikoslovac, godine 1987. objavio je Rječnik govora zadarskih Arbanasa, ali itekako bi značajno bilo sačiniti i gramatiku. Idriz Ajeti svojedobno je u Sarajevu objavio jednu studiju u kojoj je detaljno razradio razlike u arbanaškom govoru i albanskom jeziku, ali je tek rijetkima poznato to značajno djelo. U novije doba u Zadru se arbanaškim govorom intenzivno bavi Maximilijana Barančić. Ona je svojedobno sačinila raščlambu arbanaških prezimena pri čemu je istakla niz primjera, pa tako i promjene nakon talijanske okupacije Zadra i okolice. Ona navodi da su tada neka prezimena potpuno izmijenila svoj lik, kao Dešpalj u Despoti, Karuc u Raggi, Nikpalj u Nisi ili Vukić u Lupis. Barančić dodaje da su poslije 2. svj. rata prezimena dobila oblike gotovo istovjetne onim davnašnjima: Ćurković, Dadić (Daddi), Dešpalj, Duka (Duca), Đerđa ili Gjergja, Kalmeta (Calmeta), Karuc (Karuz), Kotlar (Cotlar), Krstić (Cherstich), Jelenković, Jović, Matešić, Maršan, Marušić, Mazija (Mazia), Mužanović, Nikpalj, Petani, Perović, Ratković, Stipčević, Tomas, Vladović (Vladovich), Vladović-Relja, Vukić.

Prof. Maximilijana Barančić svojedobno je zaključila da je arbanaški govor u stanju odumiranja (još samo stariji naraštaji znaju i govore arbanaški), ali Arbanasi, svjesni svog etničkog identiteta, održavaju vezu s pripadnicima svoje etničke skupine organizirajući posjete svojoj pradomovini, slaveći svake godine 10. svibnja Gospu od Loreta, organizirajući predavanja vezana uz svoje običaje i tradiciju, tiskajući knjige o zadarskim Arbanasima u svrhu ostvarivanja zajedničkih interesa, otkrivajući procese u kojima pojedinci postaju svjesni svojega etničkoga identiteta. (svršetak sutra)