Slažu se tako neke godine, uspore koraci, talože tišine. Dođe vrijeme kada zbrajamo i oduzimamo sve naše pobjede i poraze. Mudri, kakvi već jesmo u zlatnim godinama, svjesni da sami krojimo svoju sudbinu, ovisno o snazi koju nosimo u sebi, predajemo se vremenu da nas lomi kako hoće ili prigrlimo prkos i znatiželju pa krenemo dalje bez osvrtanja.
U Udruzi umirovljenika „Jazine I – Zadar“, nedavno sam upoznala jednu penzićku koja me inspirirala da napišem ovaj tekst kao poticaj mnogima koji se još traže, boje zlatnih godina, dosade i samoće. Da nije sve tako beznadno u starosti pokazuje i dokazuje sedamdesetgodišnja Danka Gulan iz Zadra. Marljivo je radila, podizala djecu, čuvala unuke. Onda je došlo umirovljenje i neograničeno slobodno vrijeme. Navikla na rad i obveze nije se mogla zamisliti kako besposleno sjedi u naslonjaču ispred televizora. Kroz glavu su joj neprestano poput bljeskova navirale sličice iz djetinjstva, cvjetne livade, zlatna klasja pšenice, mirisna šuma, ptice i kamenite stijene.
Nije prošlo puno vremena, otvorila je svoje srce, prošetala sjenovitim kutkom svoje duše, oživjela znatiželju i rastvorila zastore prema suncu. Rodila se ideja, zamisao o stvaranju jedne predivne cvjetne priče. Tako je počela. Dan po dan sakupljala je prekrasne latice različitog procvalog cvijeća i spajala neobičan mozaik zaokružen maštom, temperom i razigranim laticama. Sa zidova danas poglede mami mnoštvo uramljenih slika u kojima je zarobila svoje djetinjstvo, oslobodila dušu, sjećanja, mirise i dašak povjetarca. Nepovratno je otjerala tišinu. Iz svakog kutka njenog doma progovara život, progovara ljubav i toplina.
Bez ikakvog znanja o slikarstvu, zanesena ljepotom prirode, neumorna kakva već jest, oduševila je živopisnim bojama, ostavila jak utisak i magičan sanjarski trag na mnoge koji su imali sreće da vide njene radove.
To nije samo umjetnost, to je poezija boje i latica.