Mostovi nisu tek puke građevine, niti puka masa kamena, betona i željeza kojim se premošćuje voda, u našem slučaju more. Mostovi su simbol života, ruke koje spajaju obale i ljude, izgraditi most znači uljepšati svojet i učiniti dobro i korisno djelo. Srušiti ga znači oskvrnuti okolinu.
Zadarski most jedan je od prepoznatljivijih nositelja identiteta grada. Prelaskom mosta – počinje grad. Nama danas, s obzirom koliko nam znači, teško je povjerovati kako je on relativno mlada građevina.
Prva spominjanja premošćivanja zadarske luke sežu u 1906. godinu, i to iz regulacijskog plana o širenju grada. Osnovni razlog tomu je naglo razvijanje novih zadarskih predjela Voštarnice i Brodarice koje su do tada bile nenaseljene i građanima služile kao mjesto odlaska u lov i na izlete.
Međutim, tamo su počele nicati ladanjske vile, pokrenuo se život na obali suprotnoj od Poluotoka i prometna povezanost bila je bitna stavka.
Voštarnica i Brodarica s vremenom su se razvijale, i tada su brojale oko 4000 stanovnika.
Zadarska luka prvi put je premošćena 1920. Do tada je Poluotok bio okrenut prema istoku i u njega se ulazilo kroz Kopnena vrata, tj. Fošu. Kad je izgrađen most, istovremeno je izgrađena današnja ulica Jurja Barakovića, probila su se Nova vrata. Preko mosta nastavila se izgradnja prema današnjoj ulici Stjepana Radića.
U to doba predio Voštarnice bio je dosta razvijen, bilo je to mjesto gdje su bile smještene brojne male tvornice, izdvajamo tvornicu čokolade koja se nalazila malo iznad mosta.
Novosagrađeni most bio je dugačak 153, širok 7 metara. Imao je kolnik i pločnik, a u sredini se otvarao kako bi propuštao ribarske barke koje su bile vezane u luci. Zadar je tada imao mnogo automobila, iako nije bilo cesta za promet izvan grada. To su bili veliki i skupi automobili, a stanovnici Zadra mogli su ih nabaviti po vrlo povoljnim cijenama s obzirom da je grad bio otvorena luka i nije se plaćao porez. Gorivo je također bilo dosta jeftino.
Mnogi će se složiti kako je kameni predak zadarskog mosta puno ljepši od današnjeg mu nasljednika. Stari most živio je dvadesetak godina, a onda su zapuhali vjetrovi fatalnog Drugog svjetskog rata. Zadar se do 1943. nalazio pod talijanskom upravom, a kapitulacijom Italije, u grad su ušle njemačke trupe.
Nije slučajno zadarska luka bila važna za Nijemce u ovom dijelu Europe. Dalmaciju je bilo moguće opskrbljivati jedino morem, jer su sve prilazne ceste kontrolirali patizani. U luci je stalno bio velik broj njemačkih brodova, a saveznički zrakoplovi morali su ih napadati jer – bio je rat.
Problem zadarske luke bio je njezin položaj. Ona je jedna velika uvala, s tri strane okružena stambenim zgradama.
Zbog vojne politike, američki i britanski bombarderi uvijek su bombardirali ciljeve s velike visine. važno im je bilo izgubiti što manje zrakoplova, a preciznost je bila manje bitna. Zbog toga su izmislili tzv. tepih bombardiranje, što bi značilo da bi sa velikih visina bacali puno bombi. Pri kraju 1944. godine, preciznost saveznika bila je cca. 500 m lijevo – desno. Za Zadar je to značilo katastrofu. Jer, kad je gađan veliki, 150 metara dugačak brod Mar Bianco koji je bio vezan u luci, bombe su padale po čitavom Poluotoku.
Ispod mosta Nijemci su imali splavove s municijom, a tamo su ih držali kako saveznici ne bi vidjeli naoružanje tijekom izviđanja. To je i dokrajčilo stari most. Dana 17. rujna 1944. Zadar je napalo 12 aviona koji su pogodili jedan od splavova s municijom. Eksplozila je bila vrlo jaka, raznijela je čitav most, a ostaci mosta letjeli su i do 900 metara u zrak. Dijelovi raznesenog mosta kasnije su bili nađeni i na Stanovima.
U urbicidu Drugog svjetskog rata uništeno je toliko gradskog tkiva da obnova mosta nije bila prioritet. Tadašnjim poslijeratnim stanovnicima nije bilo jednostavno dolaziti na poluotok s kopna. Postojali su barkarijoli, ali to je bilo nedostatno.
Prviremeni pontonski most na bačvama pušten je u promet 21. prosinca 1949. godine. Konstrukcija je bila od drvenih dasaka, a most se povijao i ljuljao na valovima. Nije bio na mjestu današnjeg mosta, već pomaknut dublje u uvalu.
Dobri duh Zadra, tehničar Milorad Ignjatović došao je na ideju pontonskog mosta na bačvama. I taj se most mogao otvarati, i bilo je zanimljivo hodati po njemu jer je stalno titrao. Čitave generacije Zadrana upoznale su na pontonu sve tajne koje skriva ženska suknja. Most je bio od drva i bačava, nije bilo teško probušiti bačve i fakinski viriti iz žablje perspektive.
Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća, odlučeno je da će se graditi novi most, ovaj koji imamo danas.
Ponton se uklonio 1961. a nekoliko mjeseci postojala su dva mosta, novi i stari.
Današnji most pušten je u promet 12. svibnja 1962. projektirao ga je zagrebački inženjer Vojislav Draganić koji je sagradio i stari Maslenički i Most mladosti u Zagrebu.
Most je dugačak 152, širok 6 metara i nema kolnik. 160 tona čelične konstrukcije izgradila je beogradska Mostogradnja, montažu odradila Jugomontaža, a popločavanje zadarska tvrtka Alan.
Ima 7 nosivih stupova i prema projektu se trebao otvarati. Zabilježeno je samo jedno otvaranje, ali je most nakon toga, zbog tehničkih detalja, ipak ostao nepokretan. Sustav otvaranja nije funkcionirao, a jedina dobra stvar u tome jest da ga Zadrani zbog toga nisu platili.
U Domovinskom ratu most su zaobišla oštećenja. Tek neznatno renoviran čini najprometniji pješački prijelaz građana. Preko mosta se prelazi bez puno zastajkivanja – zadarsko je nepisano pravilo. Za turiste pak to pravilo ne vrijedi.
