Neke su stvari toliko strašne da se o njima ne govori. A onda, postoje stvari koje su toliko strašne da se ne mogu opisati riječima. I tu dolazi Maus. On je nacrtan. Slika govori više od tisuću riječi.
Objavljen 1980. godine, strip Maus autora Arta Spiegelmana brzo je zadobio pažnju kritičara i javnosti. Ovo je strip koji čitaju i ljudi koji inače stripove ne čitaju niti ih stripovi zanimaju. Priča nije izmišljena, autor pripovijeda o gorkom životnom iskustvu svojih roditelja u vrtlogu Holokausta.
Godine 1992. dobio je Pulitzerovu nagradu, najprestižniju američku nagradu za novinarstvo i dokumentarnu prozu. Maus je nagrađen u kategoriji reportaže, pošto kategorija stripa ne postoji.
Prva izdanja izlazila su u časpoisu “Raw” čiji su urednici bili sam autor stripa Art Spigeleman i njegova supruga Francoise Moulin. Nakon vrlo pozitivnih reakcija odlučuju se objaviti roman.
Priča je to o Vladeku Spiegelmanu, poljskom Židovu, jednom od malobrojnih koji su preživjeli Holokaust. Istovremeno, priča je to i o njegovom sinu, američkom strip crtaču Artu koji bilježeći očevu dramatičnu povijest raspliće klupko dugogodišnjih sukoba s ocem. Vladekova priča je prije svega duboka osobna drama koju nemilosrdno osvjetljava njegov sin. Između Poljske i New Yorka, Maus isprepliće dvije snažne priče: prva o životu Spiegelmanovih roditelja u vrtlogu Drugog svjetskog rata, a druga autorov složen odnos s ocem dok nastoje voditi normalan život pun sitnih svađa.
Specifičnost stripa su likovi sa svim ljudskim karakteristikama, ali životinjskim glavama. Razni europski narodi predstavljeni su u skladu s brutalnom zoološkom metaforikom nacističke propagande: Židovi su miševi, Nijemci mačke, Poljaci svinje, Francuzi žabe, a Amerikanci psi.
Crtež je virtuozan, a sam autor potisuje i scenarij i crtež.
Ne postoji način na koji bi se ovaj strip mogao prepičati, najbolje ga je pročitati.
Ovako je o Mausu napisao Umberto Eco: “Dok čitamo ovu priču koja opisuje stradanja i smiješne događaje i svakodnevne životne situacije jedne istočnoeuropske obitelji, njezin jezik nas sve više obuzima, a ritam pripovijedanja hipnotizira do te mjere da kad završimo s čitanjem odlažemo knjigu nesretni što napuštamo njezin magični svijet. I onda očekujemo nastavak koji će nas vratiti u taj svijet”.
