U srpnju 1918. godine u ruskom gradu Jekaterinburgu, boljševička vojska ubila je posljednjeg ruskog cara Nikolu II. i njegovu obitelj: suprugu Aleksandru Fjodorovnu, četiri kćerke i sina. Time je definitivno okončano tri stoljeća vladavine carske obitelji Romanov, ali je u istom trenutku pokrenuta prava lavina špekulacija o onima koji su navodno ipak uspjeli preživjeti taj masakr.
Tako su se desetljećima u raznim krajevima svijeta javljale osobe koje su tvrdile da su jedno od preživjele careve djece. Uglavnom bi vrlo brzo bilo dokazano da se radi o prevarantima, no kod jedne žene, ni dan danas sa sigurnošću se ne može potvrditi da je lagala.
Godine 1920. u Berlinu se pojavila jedna djevojka koja je tvrdila da je kraljevna Anastazija, najmlađa kćer ruskog cara. Ta je žena bila spašena nakon pokušaja samoubojstva i u početku je uporno odbijala dati bilo koju informaciju o svom identitetu, pa je iz bolnice otpremljena u psihijatrijsku kliniku. U njezinom zdravstvenom kartonu se, među ostalim bilježi da joj je tijelo prekriveno ožiljcima koji najvjerovatnije potječu od metaka i uboda oštrim predmetima. Medicinska sestra koja ju je čuvala ispričala je kako je nepoznata djevojka govorila ruski kao da joj je materinji jezik. Tako se došlo do ideje da je to careva kćer Tatjana, pa je obaviješten njemački ogranak carske obitelji. Ubrzo nakon toga djevojci je u posjet došla barunica Buxhoeveden, bivša dvorska dama ruske carice. Ona je utvrdila da se ni u kom slučaju ne može raditi o Tatjani. Tek nakon toga, nepoznata djevojka je izjavila da je ona ustvari kraljevna Anastazija i da je jedina preživjela masakr počinjen nad carskom obitelji.
Zapovjednik vojnika koji su ubili cara i njegovu obitelj kasnije je ispričao da su tri careve kćeri i njihova komorkinja preživjeli strijeljanje jer su prethodno u haljine ušile carske dijamante što je djelovalo kao svojevrsna pancirna košulja. Zato su morale biti dokrajčene bajunetama. Njihovi su leševi kasnije spaljeni, a ostaci tajno zakopani. Vijest o smaknuću čitave obitelji objavljenja je tek 1924. Posmrtni ostaci pronađeni su tek desetljećima kasnije, da bi 1998. bili svečano sahranjeni u katedrali u St. Petersburgu, a tom je činu prisutstvovao čak i tadašnji predsjednik Boris Jeljcin.
Nekoliko godina kasnije dolazi do preokreta. Američki stručnjaci najnovijim su metodama ispitali navodna tijela članova carske obitelji i utvrdili kako se najvjerovatnije radi o nepoznatim žrtvama građanskog rata. Sve te zavrzlame oko sudbine carske obitelji potakle su stvaranje brojnih legendi. No, priča navodne Anastazije o njezinom bijegu zvučala je barem malo uvjerljivo. Ona je tvrdila da je preživjela masakr teško ranjena te da ju je spasio jedan od vojnika. On je s njom pobjegao u Rumunjsku gdje je rodila dječaka nakon što ju je njezin spasitelj silovao. Dječak je dan na usvajanje u Bukureštu. Bjegunica je potom pobjegla u Berlin, gdje je živjela Anastazijina krsna kuma. Kad je napokon stigla u Berlin, izgubila je hrabrost i pokušala samoubojstvo nakon čega je završila u bolnici. Njezinu je priču potvrdilo troje ljudi.
Kada su čuli za njezinu priču, navodnu Anastaziju je u Berlinu posjetilo više članova razgranate carske obitelji, nekolicina njih su desetljećima bili uvjereni da se stvarno radilo o njihovoj rođakinji. No, 1927. pojavila se izvjesna Doris Wingender koja je tvrdila kako je u navodnoj Anastaziji prepoznala podstanarku svoje majke, poljsku radnicu Franzisku Schanzkowski koja je iznenada nestala 1920. Njezin iskaz sadržavao je brojne proturječnosti, a kasnije se ispostavilo da je za njega od jednih novina dobila novac. Navodna carevna kasnije mijenja ime u Anna Anderson. Dio obitelji Romanov ponudio joj je doživotno uzdržavanje ukoliko prestane tvrditi da je Anastazija, no ona je to odbila i odlučila svoje pravo utjerati sudskim putem. Suđenje je započelo 1938. a s prekidima dovršeno 1970. Sud je utvrdio kako se ne može sa sigurnošću reći radi li se o Anastaziji jer ne postoje dovoljno čvrsti dokazi. Anna Anderson odselila je u SAD gdje se udala. Umrla je 1984. Do posljednjeg dana tvrdila je da je ona ruska carevna ali više nije htjela istjerivati pravdu. Tek nakon njezine smrti provedene su DNK analize koje su pokazale da ona nije bila član carske obitelji. No, i dan danas je sumnjiv način na koji su nabavljeni uzorci njezinog tkiva. Budući da je nakon smrti spaljena, uzorci su morali biti pribavljeni na neki drugi način. Tako je jedan uzorak nekim čudom pronađen u bolnici gdje je operirana davne 1979. godine, a jedan iz još davnije 1951. godine u jednoj njemačkoj zdravstvenoj ustanovi.
Uvijek su se iznova javljali svjedoci koji su govorili u prilog priči navodne Anastazije. Pojedini članovi posluge carske obitelji koji su uspjeli pobjeći iz Rusije tvrdili su da postoji nevjerovatna sličnost između nepoznate žene i Anastazije. Ona je često pričala o detaljima iz dvorskog života koje je mogla znati jedino carska kćer, ponašala se vrlo profinjeno, govorila četiri strana jezika. Čak su i grafološka ispitivanja pokazala istovjetnost njezinog i Anastazijinog rukopisa.
Povjesničari smatraju kako se zataškivanje postojanja careve kćeri odvijalo zbog političkih razloga, jer je pojavljivanje žive careve kćeri moglo poremetiti odnos snaga u Europi. Neki drugi su govorili o velikom bogatstvu cara Nikole II. koje su navodno zatajili i zadržalo članovi ogranka obitelji Romanov u inozemstvu. Pravu i jedinu istinu nikad neće biti moguće utvrditi tako da će se i dalje moći isprepletati priče o nesretnoj sudbini ruske carske obitelji.
