Nakon napornog treninga, osjećate bol u mišićima ruku, nogu, leđa, ipak ne osjećate ništa slično u predjelu srca. Zašto je to tako?
Tijekom jedne minute, srce kuca između 60 i 100 puta. Svake minute, svakog dana, svake godine, cijelog života. Međutim, za razliku od ostalih mišića, ne osjećamo bol u njemu uslijed napora i stalne aktivnosti.
Iako je srce mišić, ono nije sasvim isto kao ostali mišići u tijelu: za razliku od njih – skeletnih i glatkih mišića – ono je srčani mišić. I skeletnim mišićima i srčanom potrebna je energija za kontrakciju, a oba ova tipa dobijaju je iz mitohondrija, koji generiraju adenozin-trifosfat (nukleotid važan za unutarstanični transfer energije).
Međutim, postoji jedna značajna razlika. Srčani mišić, naime, ima više mitohondrija nego skeletni mišići, pa zahvaljujući tako velikim zalihama energije ne mora, kao ostali mišići, zastati i odmoriti se, niti u njemu osjećamo tipičan bol kakav se javlja u ostalim mišićima. Pored toga, srce se u velikim količinama opskrbljuje kisikom i nutrijentima putem krvi.
Iako se srce ne umara kao skeletni mišići, ono nije otporno na umor i povišen stres kakav pogađa mišiće uslijed, recimo, dugog trčanja ili vožnje bicikle. Tijekom ovakvih treninga, srce se „ne pita“ previše: ono samo reagira na biokemijske signale koje mu tijelo šalje kako bi pojačalo srčani izlaz i održalo korak s visokom razinom napora.
Iako često mislimo da je srce nesalomljiv mišić, granice ipak postoje. Istraživanja su pokazala da je nakon napornog rada čak i najzdravije srce sklono oštećenjima.
U jednoj studiji iz 2001. godine, znanstvenici su testirali rad srca atletičara koji su sudjelovali u trci po visoravnima Škotske. Nakon 90 sati različitih sportskih aktivnosti, primjetili su da su srca sportaša pumpala 10 % manje krvi na kraju trke nego prije njenog početka.
Kardiolozi koji su pratili utrku došli su do zaključka da, iako je srce atletičara nakon trke radilo slabije, rad je ubrzo reguliran, bez ikakvih oštećenja.