Mnogi povjesničari smatraju da je egipatska civilizacija bila prva koja je podijelila dan na manje djelove. Prvi sunčani satovi zapravu su bili kolci postavljeni jednostavno kako bi se pratilo vrijeme, a oko 1500. godine prije naše ere Egišćani su razvili naprednije sunčane satove. Šipke u obliku slova T postavljene su na tlo, a period između izlaska i zalaska sunca bio je podijeljen na 12 djelova, što odražava staroegipatski duodecimalni sustav. Sunčani satovi najnovijih generacija polako su počeli pratiti ono što danas nazivamo satima. Međutim, iako su sati u tijeku dana bili manje – više jednaki, oni nisu trajalo isto cijele godine: ljetni su trajali duže nego zimski.
U svijetu bez umjetnog osvjetljenja, dan i noć bili su suprostavljeni toliko da gotovo nisu smatrani istim danom.
Noć, dio dana u kojem nije bilo sunčeve svjetlosti ni sjenki, nije bilo lako podijeliti u faze i pratiti. Međutim, u vrijeme kada su se prvi sunčani satovi počeli upotrebljavati, egipatski astronomi su počeli promatrati 36 zvijezda koje su dijelile nebeski svod na jednake djelove. Noć se mogla pratiti pojavljivanjem 18 od ovih zvijezda, a tri su se raspoređivale tako da se vide u sumrak. Mrkli mrak je obilježavala pojava 12 zvijezda, zahvaljujući čemu je noć podijeljena na 12 djelova. U vrijeme novog kraljevstva, ovaj sustav je pojednostavljen tako što su se za vremensku orjentaciju koristile samo 24 zvijezde , od kojih je 12 obilježavalo noć. Tada se koristio i vodeni sat, možda i najprecizniji način za mjerenje vremena u prošlosti.
Kada su dan i noć podijeljenji u 12 djelova, rođen je koncept dana koji se sastoji od 24 sata.
Ipak, jasno utvrđeno trajanje svakog od sati koji čine dan nije zaživjelo sve do helenističke ere, kada su grčki astronomi počeli koristitit takav sustav za svoje teorijske proračune. Neki od njih koristili su astronomske tehnike koje su razvili Babilonci. Njihovi proračuni oslanjali su se na seksagezimalni sustav, zasnovan na broju 60, kojeg su naslijedili od Sumerana. Još nije poznato zbog čega je odabran baš broj 60, ali on je bio pogodan za izražavanje razlomaka – 60 je najmanji broj djeljiv s brojevima 2, 3,4,5,6,10,12,15,20 i 30.
Grčki astronom Eratosten koristio je taj sustav kako bi podijelio krug na 60 djelova dok je radio na ranom sustavu geografske širine. Stoljeće kasnije, Hiparh je propisao paralelne linije geografske širine, koje odgovaraju geometriji Zemlje. Također je razvio sustav linija geografske dužine. Njegov rad je objasnio i proširio Klaudije Ptolomej, koji je živio na prijelazu s prvog na drugo stoljeće naše ere, tako što je 360 stupnjeva geografske širine i dužine podijelio na manje segmente. Svaki stupanj podijeljen je na 60 djelova, a ovi dalje na još 60 manjih. Prvi dio – partes minutae primae – prva minuta, postao je poznat kao, jednostavno minuta. Segment unutar njega – partes minutae secundae – postao je poznat kao sekunda.
Međutim, sat od 60 minuta nije se odmah našao na satovima. Pokazivali su sate podijeljene na polovine, trećine, četvrtine i ponekad čak na dvanaestine, ali nikad na 60 djelova. U antičkim vremenima, puno prije pojave mehaničkog sata, nije za širu javnost bilo praktično uzeti u obzir i minute.
