Jedna od riječi koju je norveški jezik podario svjetskoj kulturnoj baštini je quisling. Norvežani nemaju osobitih razloga biti ponosni na nju, jer riječ se koristi za označavanje izdajnika, suradnika okupatora vlastitog naroda i zemlje. Izvor za tu riječ je Vidkun Abraham Lauritz Jonsson Quisling, norveški političar i suradnik nacističkog režima u Drugom svjetskom ratu.
Svoju karijeru je započeo stupivši u vojnu školu sa 18 godina. Brzo je napredovao u karijeri i 1917. je postigao čin satnika. Njegovo područje ekspertize bilo je zrakoplovstvo.
Quisling je od 1922. do 1925. bio u humanitarnim misijama u SSSR-u, da bi poslije radio u norveškom predstavništvu u Moskvi. Po povratku u Norvešku ušao je u politiku, zastupajući izrazito antikomunistička stajališta. U razdoblju od 1931. do 1933. godine bio je ministar obrane u kabinetu Agrarne stranke, no napustio je vladu da bi osnovao svoju Stranku nacionalnog jedinstva zasnovanu na fašističkoj ideologiji.
Tijekom posjeta Berlinu u zimi 1939. – 1940. Quisling je pokušao uvjeriti Hitlera koliko bi za Njemačku bilo važno okupirati Norvešku. Naposlijetku, Hitler je pokrenuo vojnu operaciju s namjerom okupacije Danske i Norveške zbog osiguranja pomorskih ruta kojima se uz norvešku obalu dopremala željezna ruda iz Švedske, radi osiguranja aerodroma s kojih su se mogli bombardirati ciljevi na sjeveru Velike Britanije, te radi osiguranja sidrišta za brodove i podmornice koji su operirali u sjevernom Atlantiku.
Uslijed zračnog desanta na Oslo, kralj i vlada su bili prisiljeni napustiti prijestolnicu, a Quisling je iskoristio situaciju i istog dana se proglasio norveškim premijerom, osnovao novu vladu i zapovijedio norveškim oružanim snagama da prestanu pružati otpor njemačkim napadačima.
Quislingov poziv na kapitulaciju izazvao je suprotan učinak i potaknuo otpor invaziji. Stoga je okupacijska uprava brzo spoznala da u tom razdoblju Quisling i nije najbolji garant njihovih interesa. Stoga su u prvim danima okupacije odlučili da svoju upravu nad Norveškom temeljiti na odredenom stupnju razmjene s postojećim civilnim vlastima. Nijemci su putem posrednika neuspješno pokušali uvjeriti kralja Hakona da prihvati Quislinga kao premijera Norveške, dok je Stranka nacionalnog jedinstva proglašena jedinom legalnom strankom. Nijemci su napokon 1942. postavili Quislinga na položaj norveškog premijera.
Quisling je kroz rat kolaborirao s nacističkim vlastima i pokušao je uvesti nacističke principe i praksu u norveško društvo. Velikim je dijelom odgovoran za progon norveških Židova, a primjenjivao je terorističke metode prema Norvežanima koji su bili lojalni kralju Hakonu i legalnoj vladi u izbjeglištvu.
Nakon rata, u optužnici protiv njega stajale su optužbe koje su ga teretile za ubojstva, krađe, pronevjere, i kovanje urote s ciljem okupacije Norveške. Tijekom sudskog procesa Quisling se branio kako je uvijek radio u korist slobodne i prosperitetne Norveške te podnio prigovor na 60 stranica. tvrdio je kako je upravo on štitio Norvežane i da nije bio nacistička marioneta. Tužitelj je bio toliko iznenađen ovim riječima da je zatražio liječnički pregled kako bi se sud uvjerio da Quisling nije lud. Podvrgnut je psihijatrijskom pregledu nakon čega je utvrđeno kako je optuženik normalna osoba. U završnom obraćanju tužitelj ga je optužio i za provedbu tzv. Konačnog rješenja u Norveškoj i na kraju zatražio smrtnu kaznu za optuženog. Quisling je u svojoj završnoj riječi kazao kako su ga vodile dvije ljubavi, ona pema Norveškoj i ona prema Norvežanima. Sud je na koncu u presudi Quislinga proglasio krivim po svim točkama optužnice i osuđen je na smrtnu kaznu strijeljanjem.
Britanski list The Times u svom je članku prvi puta upotrijebio riječ “quisling” kao imenicu, i tako je ušla u javni jezik. U početku je izraz opisivao fenomen kolaboracije s Trećim Reichom, a danas je riječ kvisling postala istoznačnica za izdajnika.