Uz brojne gostionice do sredine 19. stoljeća, putnik namjernik mogao je u Zadru odsjesti tek u svratištu “Albergo al capello negro” ( K crnom šeširu). Postojeća svratišta nisu zadovoljavala gradske potrebe, pa se u to vrijeme počinju graditi veći objekti za prihvat putnika i turista. Godine 1888. otvoren je Grand Hotel u vlasništvu Demetrija Degiovannija. Nalazio se u zgradi u produžetku zadarske katedrale koja je potpuno nestala u savezničkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata.
1902. otvoren je hotel Bristol. Postojali su i manji objekti, poput Restaurante all porta, Hotel Pilsen, Hotel Al vapore i drugi.
Budući da Zadar obiluje kulturnim i povijesnim spomenicima, bio središte pokrajinske uprave i imao znatno razvijeno gospodarstvo, ubrzo je postao privlačan turistima.
Prvi značajniji posjet organizirane skupine posjetitelja dogodio se 1877. kad je prilikom otvaranja parobrodske linije Jakin – Zadar, grad posjetilo nekoliko stotina tamošnih stanovnika kojima su domaćini ubrzo uzvratili posjet.
Ljeti 1879. veća je skupina Bečana posjetila Zadar.
Nadalje, 1887. grad je posjetilo 300 turista iz Venecije prilikom čega je došlo do neželjenih političkih nemira zbog njihovog iridentističkog istupanja. Bilježe se posjete iz Budimpešte i Praga 1894.godine, a nakon toga postaje teško bilježiti sve posjete.
Da bi grad postao što privlačniji turistima, valjalo je poduzeti još neke mjere. Tako je 1892. utemeljeno Društvo za poljepšanje grada koje je skrbilo o njegovoj čistoći i izgledu. To je zapravo bila prva turistička organizacija u ovom dijelu Dalmacije.
Grupa uglednih zadarskih građana: Alfons knez Borelli, dr. Luka Jelić, Petar Andrović, Lavoslav Golf, Osvald Battali, Kosta Neumayer, Rikard Kodolić, Ludovik Hočevar, Ferdinand Tepper i Marko Niseteo organizirala je 24. srpnja 1899. utemeljiteljsku skupštinu Planinarskog turističkog društva Liburnija. Desetak dana prije skupštine, austrijske su vlasti odobrile pravila u kojima je pisalo da se društvo Liburnija utemeljuje sa svrhom da istraži prirodne ljepote Kraljevine Dalmacije kako bi one bile pristupačne poglavito stranim posjetiteljima. Društvo je počelo raditi sa šezdesetak članova, osam godina nakon toga već je brojalo gotovo dvjesto članova. Već u svojim počecima Liburnija je za članove, uz fizičke osobe, imala i pravne. Od potonjih, prva je pristupnicu potpisala dubrovačka općina. No, unatoč suvislo razrađenoj organizaciji, društvu nisu cvjetale ruže pri vlasti, tako da se i sam Dalmatinski sabor oglušio na njegovu molbu za novčanu pomoć.
Društvo se ipak s vremenom uspijevalo nametnuti kako svojim djelatnostima, tako i promidžbom. Mnogo se polagalo na izletničke aktivnosti te uređenje turističkih planinarskih domova, kao i onih na Pašmanu i Ugljanu.
Posebno je pak bilo zanimljivo da je na skrb preuzelo tvrđavu sv. Lovrijenca u Dubrovniku koju je kasnije predalo dubrovačkom društvu. U promidžbene svrhe Liburnija je već početkom 20. stoljeća počela izdavati razne publikacije i na nekoliko europskih jezika. Zahvaljujući upornosti svojih djelatnika društvo je uspjelo potaknuti i organizirati stvaranje Pokrajinskog saveza za promicanje saobraćaja stranaca u Kraljevini Dalmaciji. Taj je savez, sa sjedištem u Zadru okupio brojne dalmatinske kulturne i društvene djelatnike pa je u značajnoj mjeri pridonio razvoju turističkih djelatnosti.
Za talijanske okupacije Zadra društvo Liburnija svoj rad nastavlja u Splitu pod imenom Dinama. Liburnija se pak u Zadru održala i nakon Drugog svjetskog rata.
U jednom putopisu iz 1916. njemačka spisateljica o Zadru je pisala u Frankfurter Zeitungu:
” Ne znam gdje bih počela, tako je bogat ovaj mali poluotok. Dovoljno je 40 sati da se obiđe ta idila, plemenitost koja opetovano prodire iz srca na usta. Plemenit stas ljudi, plemenit uzorak izvezene nošnje, plemenite široke, crne ženske oči s dugim obrvama, plemenit hod, plemenite kretnje. Ja u cijelom Zadru nisam vidjela ništa što bi bilo bez stila. No, što je najljepše, u cijelom Zadru ne vidjeh ni jednog stranca. Čista, neotkrivena zemlja. Sretno mjesto još ne poznaje željeznicu. Ono uživa samo lađe, koje često dolaze s više sati zakašnjenja. Ali, nitko se na to ne uzrujava, svi su zdravi, zadovoljni i sretni. Spavaj još dugo, biseru dalmatinski”.