Dana petog ožujka 1326. godine rođen je čovjek koji će postati najmoćnijim vladarom kojeg je Hrvatska imala u srednjem vijeku. Ime mu je bilo Ludovik i potjecao je iz francuske dinastije Anžuvinaca (Anjou). Anžuvinci su zapravo bili izravni muški potomci francuske kraljevske dinastije, no uspjeli su steći vlastite kraljevske titule u Europi, izvan matične domovine Francuske. Ime je Anžuvincima dodijeljeno po grofoviji Anjou, koju je dobio njihov osnivač – Karlo – kao mlađi brat francuskog kralja sv. Luja IX. (jedinog francuskog kralja koji je postao svetac Katoličke crkve). Dakle, Anžuvinci su zapravo bili mlađi odvjetak francuske kraljevske dinastije, piše Povijest.hr
Anžuvinci su tijekom razvijenog srednjeg vijeka stekli vlast nad impresivnim brojem zemalja. Postali su kraljevi Sicilije, grofovi od Provanse, kraljevi Napulja, naslovni carevi Konstantinopola, kraljevi Albanije, te naslovni kraljevi Jeruzalema. Za hrvatsku je povijest osobito bitno da su Anžuvinci postali kraljevi Hrvatske i Ugarske.
Ludovik Anžuvinac naslijedio je već kao mladić hrvatsku i ugarsku krunu, a zatim je osvajanjima i diplomacijom snažno proširio svoje područje vladanja. Tako je uspio osvojiti napuljsko prijestolje, čime je postao vladar južnog dijela Italije. Postao je i poljski kralj, pa mu se vladavina protezala gotovo od Baltičkog mora do Sredozemlja.
Kralj Ludovik Anžuvinac oženio se Elizabetom Kotromanić, kćerkom bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Pomoću raznih saveza uspio je učiniti svojim vazalima vladare s današnjih srpskih, rumunjskih i bugarskih područja, tako da je imao velik utjecaj na čitavom Balkanu, pa sve do područja današnje Ukrajine.
Kralj Ludovik bio je jedan od najbogatijih vladara u čitavoj srednjovjekovnoj Europi, naročito zbog zlatnih rudnika u njegovim kraljevstvima. Postoje navodi da je godišnja proizvodnja zlata njegovih zemalja pet puta nadmašivala bilo koju drugu tadašnju europsku državu. Dapače, navodno je iznosila trećinu ukupne svjetske proizvodnje zlata.