“Umirovljenje ne znači mirovanje” – ovu rečenicu sam često čitala, ali vrlo rijetko čula od osoba koje su je zaista trebale izgovarati nakon što je završilo njihovo radno aktivno doba. Odnedavna, našla sam se u istoj kategoriji sretnika raspolažući s neograničenim slobodnim vremenom, bar sam tada tako mislila. Prvih nekoliko dana, izležavala sam se, dugo ispijala jutarnju kavicu, satima telefonirala i vrlo brzo zaključila da takav život nije za mene. Uvijek sam se zaklinjala da me umirovljenje neće zateći nespremnu, da ću i dalje imati ispunjen život. Tog jutra sunce je rano obasjalo moju sobu i pokrenulo me, ne tjelesno nego umno. Nakon kratke meditacije u glavi je sve bilo kristalno jasno. Odlučila sam se osloboditi emocionalnog stresa koji se nakupljao godinama i krenuti u novu životnu avanturu. Došlo je mojih pet minuta, mogu raditi ono što me veseli, što nisam nikada stizala a željela sam, sve bez prisile i iz osobnog zadovoljstva. Netko je davno rekao, „Zmija presvuče kožu i živi dalje s novom“, ja ostajem u istoj ali moram biti gospodar svog vremena. Napravila sam dugačak plan i popis aktivnosti sa željom da iskoristim privilegij treće dobi.
Prvi korak- uključivanje u kvartovsku Udrugu umirovljenika „Jazine I – Zadar“. Nelagoda koju sam osjećala dok sam ulazila u društvenu prostoriju udruge vrlo brzo se raspršila toplom dobrodošlicom prisutnih koji su uz smijeh guštali u jutarnjoj kavi. Upoznali su me sa raznim aktivnostima koje udruga nudi svojim članovima a oni se rado odazivaju i doslovno uživaju. Na odlasku mi ništa nije moglo ukrasti osmijeh iz srca. Razmišljala sam o mentalnoj kondiciji i o tome koliko je važno da nakon odlaska u mirovinu ne prestanem učiti, da se bavim hobijima te tako poboljšam psihičko i tjelesno zdravlje.
Uključila sam se u program učenja engleskog jezika. Već na prvom satu osjećaj je bio predobar, kao da sam se vratila u gimnazijske dane. Na predavanju je bilo dvadeset vremešnih ali veselih učenika željnih znanja i svladavanja stranog jezika. Pravi veliki razred. Profesorica Nada Šolaja (ujedno i naša kolegica iz udruge), popisala je i prozvala sve prisutne. Imali smo ploču, kredu, spužvu, sve osim dnevnika. Dobili smo program rada, knjigu i radnu bilježnicu te krenuli u novu avanturu šireći sreću i smijeh oko sebe. Od tada je prošlo šest mjeseci, i profesorica i učenici su neizmjerno zadovoljni, nitko ne bježi sa sata, nitko još nije završio u magarećoj klupi, nema negativnog vladanja ni kašnjenja. Ponekad prepisujemo domaću zadaću jedni od drugih ali to nam se tolerira zbog mladosti. Sretni smo što imamo našu dragu profesoricu Nadu koja nas drži budnima i ima toliko strpljenja za sva naša pitanja. Nadamo se da je i ona sretna što ima nas.
Zato, svi vi koji ste već u mirovini ili ste korak do nje , odlučite da vam slobodno vrijeme ne bude teret nego zadovoljstvo. Budite gospodari svog vremena, družite se sa dragim ljudima a ja žurim s ekipom u park na jutarnju rekreaciju zvanu nordijsko hodanje.
