Tema rasnih zakona ni osamdesetetak godina nakon njihova izglasavanja ne gubi na važnosti. Upravo je obrnuto.
Dana 30. siječnja 1933.na vlast je došao Adolf Hitler, a s njim i režim, koji su ostavili neizbrisiv pečat na cjelokupnoj ljudskoj rasi. Gotovo 150 godina nakon Francuske revolucije i izglasavanja povelje “O pravima čovjeka i građana”, nacionalsocijalistička revolucija namjeravala je ostvariti “Novi poredak”.
Hitlerov je “Novi poredak” trebao biti elitističkog karaktera, s mjestom u njemu samo za izabrane, “Arijevce”. Većina je pak Europe bila predodređena na ropski rad ili smrt. Židovi su imali nesreću da su se prvi našli na meti nacističke revolucije i novog poretka. Danas, međutim, znamo da bi i mnogi drugi narodi, nakon potpunog rješenja “židovskog problema”, bili osuđeni na propast.
Uprkos svemu tome, konačno rješenje židovskog pitanja u Europi, na način na koji su ga zamislili Hitler i nacional-socijalizam, u potpunosti se razlikovalo od svih, prethodno dokumentiranih, valova ljudske destruktivnosti, kroz svoje bez presedana sustavno i potpuno uništenje oko šest milijuna Židova, rase, čiju je Hitler egzistenciju smatrao za čistu provokaciju.
Cijela ljudska kultura, sva umjetnost, znanost i tehnologija koju danas vidimo, gotovo su ekskluzivno produkt arijevske kreativnosti, smatrao je Hitler. Smatrao je da za “formiranje više kulture, nužno mora postojati i niži ljudski tip. Samo se nemilosrdnom vlašću nad slabijima ta kultura održava i poboljšava.”
Problem zapravo leži u tome što su se Arijevci zapravo sami odrekli čistoće svoje krvi, mješajući se sa slabijima, te na taj način izgubili kreativnost.
“Miješanjem krvi i padom razine rasne čistoće zapravo je došlo do izumiranja starih kultura. Sve što nije dobra i čista rasa, pljeva je”, govorio je Hitler. Pljeva su bih Židovi i Slaveni, i u vrijeme kada će postati diktator, zabranit će vjenčavanje Nijemaca i “pljeve”.
Najbolja i najčišća rasa, njemačko-arijska rasa predoređena je da vlada, a da shodno tomu, manje važne, kulturno inferiorne rase postoje da bi ih služile. Na dnu su skale Židovi, kao anti-rasa predstavljaju bezvrijedan život.
Hitlerova nacionalsocijalistička rasna teorija nipošto nije bila originalna, već je imala svoje prethodnike. Ti su prethodnici svojim pseudoznanstvenim teorijama na njih ostavili dubok trag.
Martin Luther je bio pasionirani anti-semit, i vjerovao je u potpunu podložnost političkom autoritetu. Njemačku je želio osloboditi Židova, a savjetovao je da im prilikom progona treba prvo uzeti njihov novac, dragulje, zlato i srebro. Zatim, knjiga Arthura de Gobineauoa, “Esej o nejednakosti ljudskih rasa”, bila je prva koja je pružila znatan izvor informacija nacizmu. Houston Stewart Chamberlain je godine 1896. napisao biološku tezu koja će dominirati njegovim cjelokupnim radom, a bit će i osnova teme o rasi i povijesti obrađene u njegovoj najpoznatijoj knjizi, “Temelji devetnaestog stoljeća”. Upravo je ta knjiga ponudila nacionalsocijalizmu materijal za njihove rasne teorjie i rasne zakone. Utjecaj Richarda Wagnera na Hitlera bio je od velike važnosti, budući da je Hitler od Wagnera preuzeo pogled na svijet, tzv. “Weltanschauung”, koji se bazirao na njemačkoj paganskoj mitologiji, kojoj je posvetio većinu svojih opera (Prsteni Nibelunga npr.), te na rasnoj teoriji, koju je preuzeo, prvo od Gobineaua, a zatim od Chamberlaina.
Hitlerova je Njemačka polako ali sigurno provodila svoje planove u stvarnost. Već 1933. godine počeli su progoni Židova, koji su sistematski protjerivani iz svih sfera javnog života. Mnogi poznati židovski znanstvenici prisiljavani su na egzil, pa je tako među nekoliko protjeranih nobelovaca bio i Albert Einstein. Mnoga sela u Njemačkoj sustavno su proganjala židovske stanovnike, s tendencijom stvaranja sela “slobodnih od Židova”. Posebnim zakonima smanjivan je broj studenata “stranaca”, koji su uključivali i domaće židovske studente. Nacistički je cilj bio da se Židovi u potpunosti izbace iz svih sfera javnog i privatnog života.
Sama ideja masovnog istrebljenja ljudi u koncentracijskim logorima imala je svojevrsnu logiku karakterističnu za nacionalsocijalizam.
S obzirom da su Nijemci bili suočeni s tolikim brojem tzv. “podljudi”, nedostojnih života, bilo je neophodno naći neku vrstu protočne i što je vrlo bitno, tihe, procedure. Zašto se onda ne poslužiti modernom tehnologijom? Moderna transportna sredstva, iskustvo stečeno u koncentracijskim logorima iz 30-tih godina, te eutanazijski program pokrenut početkom rata sami su po sebi nametali rješenje “fizičke eliminacije”. Postojala je logička i tehnološka veza između eutanazijskog programa i genocida. Nacistički koncept zdravog i čistog njemačkog naroda isključivao je veći broj socijalnih i etničkih grupa.
Unutar Njemačke neprijatelji su bili mentalno i fizički zaostali, kriminalci i homoseksualci, i naravno Židovi i Romi. Izvan Njemačke to su bili Poljaci i Česi, kao i drugi Slaveni čiji je rasni status bio “inferioran”. Naravno, od svi tih grupa Židovi su bili smatrani za najopasnije neprijatelje. Postupci provođeni u svrhu “pročišćavanja” Reicha, deportacije, sterilizacija, getoizacija, eutanazija i masovna ubojstva, sve je to bio dio pokušaja pročišćenja njemačke rase. Posljedica je takve nastrane politike bio do tada nezapamćen masakr oko šest milijuna Židova i daljnjih nekoliko milijuna Roma, Slavena i nekih drugih, “manje vrijednih” naroda.