London, 1918. godina. Znanstvenik Ernst Rutherford objavio je kako postoji mogućnost da čovjek može cijepati atom, a to je saznanje iduće godine objavio u časopisu Philosophical Magazine s najavom kako se ostvario san alkemičara o transformaciji materije. Još su onda istinski znanstvenici upozoravali: zabranite moćnicima i njihovim vojskovođama ulazak u laboratorije, jer oni će zloupotrijebiti svetu tajnu i staviti je u službu sile.
U prvim desetljećima 20. stoljeća još nije postojao atomski problem sa svim svojim političkim i moralnim implikacijama. Znanstvenici čitavog svijeta pripadali su nekoj vrsti internacionalne aristokracije, nadasve odbojnoj prema političkim i vojnim suprotnostima koje su podijelile Europu.
Čim je 1. svjetski rat završio, znanstvenici iz svih zemalja živo su komunicirali. Einstein je objavio teoriju relativnosti, Rutherford je bio pretvorio dušik u kisik i vodik dokazujući djeljivost atoma i transformaciju materije, izmijenila se čitava koncepcija svijeta i znanstvenici su žurili. O pitanju atoma, koje će se toliko infiltrirati u politiku, ekonomiju i vojnu znanost, raspravljalo se samo u ovim krugovima, a moćnici ni izdaleka nisu naslućivali i postojanje ovog sredstva.
No, od 1933. na političkom horizontu počela se uzdizati svastika nacionalsocijalizma, a na sveučilišta ulazi antisemitizam. Einsteinova teorija bila je proglašena velikim blefom, čak je bila i izviždana. Polako počinje progon znanstvenika sa njemačkih sveučilišta.
I tada započinje utrka za atomskom bombom. Od znanstvenika kojima je Hitler naredio progon, najviše ih se našlo u SAD-u, gdje su stvorili temelj za onaj veliki trust mozgova koji će dati nabitniji doprinos pri stvaranju tog novog oružja.
U razdoblju između 1934. i 1938. godine, fisija je vršena u Parizu, Rimu, Berlinu, Cambridgeu i Zurichu, ali znanstvenici koji su uspijevali izazvati lančanu reakciju i razbiti atom nisu toga bili svjesni, odnosno nisu primjećivali u tome izvor nove vrste energije, pa ni mogućnost njezine praktične primjene i stvaranja jednog sasvim novog oružja.
Početak 2. svjetskog rata prekinuo je intezivan rad na tom problemu u Europi, pa su znanstvenici, koji su izbjegli iz Njemačke i okupiranih zemalja, nastavili svoj rad u SAD.
Atomska bomba, koja će biti ostvarena tek 1945. bila je nadohvat ruke fašističkim režimima. Što bi se dogodilo da je Hitler mogao upotrijebiti to oružje? Stoga je sreća što su diktatori Hitler i Mussolini bili slijepi prema fenomenu fisije i što su više vjerovali u klasično oružje.
Strah da i Njemačka nastoji ostvariti atomsku bombu bio je potkrijepljen viješću koja je uoči izbijanja rata došla iz Praga: Nijemci su zabranili transport urana iz čeških rudnika koji su nabogatiji u Europi.
Znanstvenici su nastojali zainteresirati američku vladu za pitanje razbijanja atoma i mogućnosti primjene u vojne svrhe. Stoga su odlučili obratiti se američkom predsjedniku Rooseveltu. Einstein mu je napisao pismo, koje je ustvari prvi službeni dokument dramatičnog susreta politike i atomistike.
Roosevelt je, nakon kraćeg razmišljanja zaključio kako moraju nešto poduzeti, te osnovao savjetodavni odbor za uran, a 1941. i Ured za istraživanje i razvoj. Iduće godine odlučeno je da se napravi atomska bomba, što će se ostvariti tek nakon tri godine.
Godine koje su prošle od odluke američke vlade da potpomogne atomska istraživanja do upotrebe atomske bombe protekle su u znaku imena Roberta Oppenheimera.
Njegovo ime povezano je za katastrofu nakon koje se apokalipsa čini neznatnom, nadao se, nakon toga razdiran grižnjom savjesti, da će poslije demonstracije u Alamgorodu i dvije surove eksplozije nad Japanom biti dovoljne da dovedu ljude na put razuma.
Oppenhimerov uspon počinje u jesen 1941. kad je pozvan na diskusiju o upotrebi atomske energije u vojne svrhe. Uskoro je pozvan da upravlja laboratorijem u kojem se ostvario projekt atomske bombe. On je to i prihvatio, jer radilo se o najvećem znanstvenom zadatku na koji je jedan čovjek mogao aspirirati.
Preselio se u Los Alamos, i tamo živio sa stotinama znanstvenika , potpuno su bili odvojeni od svijeta i u uvjetima najveće budnosti koju je Služba sigurnosti ikad provela. Taj je nadzor bio veoma krut i strog.
Bacanje atomske bombe postalo je logičnim ciljem jednog projekta koji je bio težak 2 milijarde dolara i na njemu je radilo 150 000 znanstvenika.
Stoga je valjalo izraditi predviđanje gdje baciti bombu.
Prvi izbor gradova- zamorčića nosio je imena japanskih gradova Hirošima, Kokura, Nijigata i Kioto.
Na koncu je odlučeno: upotrijebiti bombu protiv Japana, i to protiv objekta koji treba biti vojni i smješten u središtu kakve aglomeracije, te upotrijebiti bombu bez upozorenja.
Lipanj 1945. bio je jedan od najtoplijih dana u novom Mexicu. To su bili odlučujući dani za projekt “Manhattan”. Atomski eksperiment nazvan je “Trinity”. Pokus je određen za 16. srpnja i to u 4 sata ujutro.
Predsjednik Truman, koji je u to vrijeme bio na konferenciji u Potsdamu primio je brzojav: “Djeca su sretno rođena”. Javnost ništa nije znala. Lokalni listovi objavili su vijest kako je eksplodiralo skladište municije.
Zatim je slijedio napad na Japan.
6. kolovoza 1945. u 8 sati i 15 minuta američki pilot Paul W.Tibbets u bombarderu B-29 iskrcao je smrtonosni teret nad Hirošimom koje nakon nekoliko sekundi više nije bilo. 80 000 Japanaca je poginulo, a 45 000 ih je ranjeno u jednom jedinom udaru. Ostali će pomrijeti za nekoliko dana, pa konačna brojka iznosi 250 000 žrtava.
Atomska bomba nazvana “little boy” funkcionirala je besprijekorno. Bomba je mjerila 4 metra u duljinu i metar u širinu, a bila je teška 4060 kg. Eksplodirala je na visini od 600 metara iznad tla, a razvila je temperaturu od 50 milijuna stupnjeva u samom središtu eksplozije. Tri dana nakon Hirošime, stradao je i Nagasaki.
SAD postigle su cilj: dale su svima na znanje da posjeduju apsolutno oružje.
Pilot Tibbets o svemu nije ništa znao.
Odbijanje Amerikanaca da otkriju svoju tajnu iz Los Alamosa, spoznaja o vlastitoj snazi, apsolutna vjera u vlastiti politički sustav – sve su to bili elementi koji su značili početak hladnog rata.