Šesti kolovoza 1945; Hirošima. Bilo je 8 sati i 16 minuta. U tom gradu bilo je toga jutra oko 400 000 ljudi. Nekoliko minuta nakon toga, bilo je tamo pedeset mrtvih na sto živih. Računa se kako je eksploziju preživjelo tek 158 000 stanovnika. Jedan od preživjelih opisivao je stanje nakon eksplozije: “Nakon nekoliko dana leševa je bilo toliko da nitko nije mogao razlikovati jednog mrtvaca od drugog i smrad je postajao nepodnošljiv. Tih se dana nije mogao učiniti ni korak da se ne nagazi na nekog mrtvog. Tijela su bila naduta, blijeda, s gnojem koji je tekao iz usta i nosa. Ali još je strašniji bio izgled ljudi koji su čitavi bili pokriveni opekotinama. Koža je spala poput krpa ostavljajući golo živo meso, vlažno od sukrvice. Njihova lica više nisu postojala. Oči, usta, nos, sve je to požderao plamen i činilo se da su im se uši istopile. Nije se moglo razlikovati gdje je zatiljak, a gdje lice”.
Grad Hirošima bio je na popisu za bombardiranje, na kojem su bila još dva grada, Nagasaki i Nijagati. Kad je avion sa smrtonosnim teretom uzletio, njegov kapetan nije znao koji će od ova tri grada biti cilj. Hirošima je odabrana na osnovi meteoroloških podataka. To je odlučilo sudbinu stotina tisuća ljudskih života.
Hirošima je u sekundi postala grad koji je od jutra do mraka odjekivao plačem, kricima i jecajima. Svi koji su se mogli kretati, bauljali su tražeći nešto: koju kap vode, malo hrane, liječnika ili pak ruševine vlastite kuće.
Neki od onih koji su se tog kobnog 6. kolovoza nalazili udaljeni od Hirošime i iz daleka promatrali eksploziju opisali su je riječju “pikadon”. “Pika znači zasljepjujuća svjetlost, a “don” znači prasak.
Nakon eksplozije, ono malo zidova u Hirošimi što je ostalo uspravno, bilo je puno čudnih sjena. Ljudi su nestali, ali je ostala njihova fotografija snimljena na kamenu ili na žbuki.
Propast Hiroshime podrobno je opisao u svom dnevniku dr. Hashia. Prva stranica nosi datum 6. kolovoza 1945; kad se doktor odmarao u svom stanu. Neočekivano je bio zaslijepljen bljeskom svjetla, a zatim je došla tama. Dr. Hashia htio se okrenuti, ali se osjećao vrlo slabim. Tada je primjetio da je sasvim nag, te otkrio da krvari iz slabina. Čitavo tijelo bilo mu je puno rana. Ubrzo je krenuo kroz ruševine tražeći bolnicu. Gotovo sve kuće bile su srušene, a ulice prepune mrtvih i ranjenih. Ljudi su hodali poput slijepaca, ispruženih ruku, svi su bili nagi. Nitko nije vikao, čak ni govorio. Neki leševi kao da su bili okamenjeni u posljednjem pokretu, drugi su ležali prignječeni uz zemlju, kao da su bili bačeni s velike visine.
Uz jedan most bila je prislonjena bicikla, a na grudobranu čovjekov kostur: svo meso s njega odnijela je eksplozija. U nekim dijelovima grada vrućina je bila nepodnošljiva i smrtonosna.
Neka djevojčica podigla je ruku na čelo kako bi se zaštitila od bljeska: ruka joj je ostala zalijepljena za glavu, neki su bili bačeni jedni prema drugima, te ostali priljepljeni jedno za drugo.
Ista tragedija pogodila je stanovnike Nagasakija 9. kolovoza u 12 sati, gdje je od atomske bombe poginulo 73 900, a ranjeno 76 800 ljudi.
Dugo vremena u Hirošimi i Nagasakiju nisu znali da su pogođeni atomskom bombom, a vlada je strogo zabranila da se o tome govori. I tako su se dugo vremena liječnici nalazili pred bolesnicima koji su misteriozno umirali uslijed banalnih razloga. Pokušavali su liječnici sistematizirati simptome kako bi se otkrila tajna masovnog umiranja uvijek na isti način. Mikroskopskim pregledom krvi otkrilo se kako je razina bijelih krvnih zrnaca bila kritično niska u većini slučajeva, a uzroci tomu bili su nepoznati. Ubrzo je postalo jasno kako je sve posljedica radijacije.
Političke i vojne vlasti u Japanu otezale su s otkrivanjem kako su Hirošima i Nagasaki bili pogođeni atomskom bombom, i dok se ta tajna čuvala, tisuće ljudi je umiralo.
Bacanje atomskih bombi opravdavalo se pobjedom nad japanskim osvajačem. Oni koji su izdali zapovijed za to, objasnit će to time da je trebalo završiti rat na Dalekom istoku, ali je trebalo istodobno opomenuti Sovjetski Savez i ostatak svijeta.
